Napisala: Melita Cesar
Danas je stigao paket velik kao kutija cipela s naljepnicom Via i stranim markama. Unutra su bile fotografije moje pokojne tete, njezine i naše koje smo joj slali kad se netko u obitelji vjenčao ili kad se rodilo dijete. Neke sam slike i ja zaboravila, iako je na poleđini moj rukopis: Dragoj teti poljubac s maturalca... Dragoj teti ispred novih vrata stare kuće...
Snijeg sipi, sipi kao godine koje su prohujale. Vidim pred očima Snow road – Snježni put kojim smo teta i ja često šetale. Ništa posebno, niz tipičnih američkih kuća, travnjaci s prskalicama i ljuljačkama na trijemu, drvoredi brijesta, benzinska pumpa, crveni sandučić za poštu i na kraju ulice smeđa kuća od opeka u kojoj je živjela moja teta Marija.
Ja sam njezina nećakinja, kći njezine sestre. Marija nije imala djecu i na neki me način smatrala svojom. Voljela je svu djecu svojih sestara, ali ja sam joj bila najviše slična. Lijepo je bilo znati da imaš tetu u Americi. Svi bi odmah pomislili na dolare koje je ponekad slala čekom, a često ušivene u orube haljina, u kragne ili džepove. Kao i svi naši iseljenici, teta nam je često slala garderobu, u dubokom uvjerenju da smo svega željni, a naši su nas susjedi zbog paketa koji su stizali smatrali sretnicima.
Ovaj put paket koji je stigao bio je njezin život. Unutra pismo pisano sitnim rukopisom s puno pravopisnih pogrešaka i američkih fraza.
Vidim je kako sjedi na kauču u dnevnom boravku. Njezina srebrna kosa sjala je pod abažurom lampe. Liječnik je rekao da nema više nade, najviše šest mjeseci. Bila je u četvrtoj životnoj dobi i željela se spremiti za smrt kao za put i otići vedro. Napisala je popis što sve treba učiniti: najprije zbrinuti psa Maka, cvijeće, frezije i rodendrone, platiti sve račune, srediti papire kod advokata, platiti pogreb i održavanje groba. Beskućnicima je podijelila posuđe, posteljinu, garderobu i sve što su zatražili, veselo i vedro poput djevojčice. Odlučila je da se neće nikome žaliti i tako je dan za danom živjela sretno, veseleći se prirodi i izlasku sunca.
U Ameriku je došla kao izbjeglica, žena neprijateljskog vojnika. Teško su i krvavo radili u tvornici kemikalija i kući dolazili gotovo četveronoške, omamljeni mirisima, plinom i umorom. Najprije su kupili malu farmu, udaljenu od grada i obraslu u kupine i borovnice. Bilo je to sve drugo, samo ne američki san. Suprug je umro i ostala je mlada udovica. Radila je kao krojačica na traci u tvornici tekstila. Šila je preklope na džepove i to deset godina, samo preklope, a tek kasnije „dragonere“. Tako se radilo u tvornici - polagani napredak od obične švelje do glavne krojačice.
Morala je proći pokraj tvornice na putu do groblja. Tvornica je sada bila skladište izbušenih guma. Otišla se oprostiti od pokojnog supruga, zapravo reći mu da dolazi i da je čeka. Glancala je mramornu ploču kao da lašti pod u kući i govorila, zamišljajući da razgovaraju u kuhinji za ručkom. On je bio mladenačka ljubav, nepromišljena i luda. Gotovo je bila sigurna, da je i poživio, da bi se rastali, a evo sada ide opet k njemu.
Udala se drugi put za Poljaka koji je bio očaran njezinom ljepotom. A zaista je bila lijepa, profinjena i bijele puti kao od porculana. Bila je prava lady. Nosila je šešire s mrežicom od crne čipke, duge meke rukavice, salonke i svilene suknje. Nikad nisu izašli, a da se ona, odjevena, ispred njega nije morala vrtjeti kao lutka. Sve je moralo biti na svome mjestu i kad je on rekao amen, ruku pod ruku ulazili bi u auto i odlazili na kavu. Ona je za njega bila trofej, a on za nju sigurnost u tuđem svijetu. Djecu nisu imali. Preuzela je to kao svoju krivnju i zbog nje trpjela njegovu posesivnost, ljubomoru i fizičko nasilje. Nakon nekoliko godina on je tražio rastavu, oženio se ponovno i dobio djecu. Nikad nismo saznali kako se osjećala, je li ga još voljela, više ne ili nikad nije.
Od tada živjela je na Snježnom putu punih 60 godina u nekad zajedničkoj kući. Ipak, odlučila ga je posjetiti, kad je čula da je ostao udovac. Pred njom je stajao starac vodnjikavih očiju s podočnjacima, s bijelim dlakama u ušima i nosu, koje su stršile kao vukodlaku, oslanjajući se na hodalicu. Isprva je nije prepoznao, a onda mu se lice razvedrilo i nasmijao se šeretski. Odmjerio ju je kao nekad od glave do pete i ona se iz zafrkancije okrene ukrug kao lutkica na ogledalu i nakloni.
- Žena umrla, djeca otišla, unuke ne poznam.. - kenjkao je.
Marija mu je gurnula u ruku, koja se toliko puta podigla na nju, ček i avionsku kartu za Poljsku.
- Idi, znam koliko čezneš za njom…
- Praštaš li mi? - pitao je.
- Sve.
I na kraju, Marija je otišla - njemu. Nikada nije bio njezin, nikada nije bila njegova, ali je bio najveća ljubav. Nitko ga nije poznavao, niti znao da postoji. Upoznali su se na crkvenom izletu. Bila je to čista kemija. Odmah joj je rekao da je oženjen i ima djecu. Oni su bili pravi, ali je vrijeme bilo krivo. Ali, pita li srce? Da li mozak funkcionira? Kao magnet privlačili su jedno drugo. Mučili se, dok na kraju nisu odustali, od sebe, ne od ljubavi. Živjeli su daleko jedno od drugoga i u mislima se nadali da je onaj tamo daleko dobro. Umro je od srčanog udara i sahranjen je u Clevelandu. Imala je još snage da sjedne u avion i ode na groblje. Kako je teško spoznati da su svi tvoji dragi mrtvi, a oni koji još žive, daleko su. Shvaćaš da sve završava, da si na kraju puta i nema dalje, a što dalje, to bliže.
Moja je teta umrla na dan kad je sipio snijeg. Glas joj je bio tanak, a disanje plitko.
- Upravo sam se počešljala - bilo je zadnje što je rekla.
Sjećanje na nju nekima je trajalo koliko i dolari koje nam je svima podjednako ostavila. Ja sam voljela Mariju. Otputovala sam nakon dvije godine na njezin grob. Bio je mokar, blatnjav i bez ijednog cvijetka. U kući gdje je živjela novi stanari koji se ne sjećaju da je tu stanovala stara dama. Ništa više ne podsjeća na nju. Ah, mislim, to je Amerika, tu su svi operirani od uspomena.
Ali ja, ali mi njezini, jesmo li je doista poznavali? Imala je svoje tajne, svoju ljubav, svoju bol. Jesmo li se pitali kako je? Je li život vrijedan samo ako iza njega nešto ili netko ostaje ili je život vrijedan sam po sebi? Mora li djelo biti okrunjeno ili je dovoljno naći ljepotu na putu? I ono što ostane, kako završava?
Stojim na Snježnom putu i pitam se: tko će se na kraju sjetiti mene i zar je to važno?
Tko će se sjetiti vas?
Danas je stigao paket velik kao kutija cipela s naljepnicom Via i stranim markama. Unutra su bile fotografije moje pokojne tete, njezine i naše koje smo joj slali kad se netko u obitelji vjenčao ili kad se rodilo dijete. Neke sam slike i ja zaboravila, iako je na poleđini moj rukopis: Dragoj teti poljubac s maturalca... Dragoj teti ispred novih vrata stare kuće...
Snijeg sipi, sipi kao godine koje su prohujale. Vidim pred očima Snow road – Snježni put kojim smo teta i ja često šetale. Ništa posebno, niz tipičnih američkih kuća, travnjaci s prskalicama i ljuljačkama na trijemu, drvoredi brijesta, benzinska pumpa, crveni sandučić za poštu i na kraju ulice smeđa kuća od opeka u kojoj je živjela moja teta Marija.
Ja sam njezina nećakinja, kći njezine sestre. Marija nije imala djecu i na neki me način smatrala svojom. Voljela je svu djecu svojih sestara, ali ja sam joj bila najviše slična. Lijepo je bilo znati da imaš tetu u Americi. Svi bi odmah pomislili na dolare koje je ponekad slala čekom, a često ušivene u orube haljina, u kragne ili džepove. Kao i svi naši iseljenici, teta nam je često slala garderobu, u dubokom uvjerenju da smo svega željni, a naši su nas susjedi zbog paketa koji su stizali smatrali sretnicima.
Ovaj put paket koji je stigao bio je njezin život. Unutra pismo pisano sitnim rukopisom s puno pravopisnih pogrešaka i američkih fraza.
Vidim je kako sjedi na kauču u dnevnom boravku. Njezina srebrna kosa sjala je pod abažurom lampe. Liječnik je rekao da nema više nade, najviše šest mjeseci. Bila je u četvrtoj životnoj dobi i željela se spremiti za smrt kao za put i otići vedro. Napisala je popis što sve treba učiniti: najprije zbrinuti psa Maka, cvijeće, frezije i rodendrone, platiti sve račune, srediti papire kod advokata, platiti pogreb i održavanje groba. Beskućnicima je podijelila posuđe, posteljinu, garderobu i sve što su zatražili, veselo i vedro poput djevojčice. Odlučila je da se neće nikome žaliti i tako je dan za danom živjela sretno, veseleći se prirodi i izlasku sunca.
U Ameriku je došla kao izbjeglica, žena neprijateljskog vojnika. Teško su i krvavo radili u tvornici kemikalija i kući dolazili gotovo četveronoške, omamljeni mirisima, plinom i umorom. Najprije su kupili malu farmu, udaljenu od grada i obraslu u kupine i borovnice. Bilo je to sve drugo, samo ne američki san. Suprug je umro i ostala je mlada udovica. Radila je kao krojačica na traci u tvornici tekstila. Šila je preklope na džepove i to deset godina, samo preklope, a tek kasnije „dragonere“. Tako se radilo u tvornici - polagani napredak od obične švelje do glavne krojačice.
Morala je proći pokraj tvornice na putu do groblja. Tvornica je sada bila skladište izbušenih guma. Otišla se oprostiti od pokojnog supruga, zapravo reći mu da dolazi i da je čeka. Glancala je mramornu ploču kao da lašti pod u kući i govorila, zamišljajući da razgovaraju u kuhinji za ručkom. On je bio mladenačka ljubav, nepromišljena i luda. Gotovo je bila sigurna, da je i poživio, da bi se rastali, a evo sada ide opet k njemu.
Udala se drugi put za Poljaka koji je bio očaran njezinom ljepotom. A zaista je bila lijepa, profinjena i bijele puti kao od porculana. Bila je prava lady. Nosila je šešire s mrežicom od crne čipke, duge meke rukavice, salonke i svilene suknje. Nikad nisu izašli, a da se ona, odjevena, ispred njega nije morala vrtjeti kao lutka. Sve je moralo biti na svome mjestu i kad je on rekao amen, ruku pod ruku ulazili bi u auto i odlazili na kavu. Ona je za njega bila trofej, a on za nju sigurnost u tuđem svijetu. Djecu nisu imali. Preuzela je to kao svoju krivnju i zbog nje trpjela njegovu posesivnost, ljubomoru i fizičko nasilje. Nakon nekoliko godina on je tražio rastavu, oženio se ponovno i dobio djecu. Nikad nismo saznali kako se osjećala, je li ga još voljela, više ne ili nikad nije.
Od tada živjela je na Snježnom putu punih 60 godina u nekad zajedničkoj kući. Ipak, odlučila ga je posjetiti, kad je čula da je ostao udovac. Pred njom je stajao starac vodnjikavih očiju s podočnjacima, s bijelim dlakama u ušima i nosu, koje su stršile kao vukodlaku, oslanjajući se na hodalicu. Isprva je nije prepoznao, a onda mu se lice razvedrilo i nasmijao se šeretski. Odmjerio ju je kao nekad od glave do pete i ona se iz zafrkancije okrene ukrug kao lutkica na ogledalu i nakloni.
- Žena umrla, djeca otišla, unuke ne poznam.. - kenjkao je.
Marija mu je gurnula u ruku, koja se toliko puta podigla na nju, ček i avionsku kartu za Poljsku.
- Idi, znam koliko čezneš za njom…
- Praštaš li mi? - pitao je.
- Sve.
I na kraju, Marija je otišla - njemu. Nikada nije bio njezin, nikada nije bila njegova, ali je bio najveća ljubav. Nitko ga nije poznavao, niti znao da postoji. Upoznali su se na crkvenom izletu. Bila je to čista kemija. Odmah joj je rekao da je oženjen i ima djecu. Oni su bili pravi, ali je vrijeme bilo krivo. Ali, pita li srce? Da li mozak funkcionira? Kao magnet privlačili su jedno drugo. Mučili se, dok na kraju nisu odustali, od sebe, ne od ljubavi. Živjeli su daleko jedno od drugoga i u mislima se nadali da je onaj tamo daleko dobro. Umro je od srčanog udara i sahranjen je u Clevelandu. Imala je još snage da sjedne u avion i ode na groblje. Kako je teško spoznati da su svi tvoji dragi mrtvi, a oni koji još žive, daleko su. Shvaćaš da sve završava, da si na kraju puta i nema dalje, a što dalje, to bliže.
Moja je teta umrla na dan kad je sipio snijeg. Glas joj je bio tanak, a disanje plitko.
- Upravo sam se počešljala - bilo je zadnje što je rekla.
Sjećanje na nju nekima je trajalo koliko i dolari koje nam je svima podjednako ostavila. Ja sam voljela Mariju. Otputovala sam nakon dvije godine na njezin grob. Bio je mokar, blatnjav i bez ijednog cvijetka. U kući gdje je živjela novi stanari koji se ne sjećaju da je tu stanovala stara dama. Ništa više ne podsjeća na nju. Ah, mislim, to je Amerika, tu su svi operirani od uspomena.
Ali ja, ali mi njezini, jesmo li je doista poznavali? Imala je svoje tajne, svoju ljubav, svoju bol. Jesmo li se pitali kako je? Je li život vrijedan samo ako iza njega nešto ili netko ostaje ili je život vrijedan sam po sebi? Mora li djelo biti okrunjeno ili je dovoljno naći ljepotu na putu? I ono što ostane, kako završava?
Stojim na Snježnom putu i pitam se: tko će se na kraju sjetiti mene i zar je to važno?
Tko će se sjetiti vas?
