listopad 1991.
Kako doznajemo, sinoćnji je napad na Sunju bio jedan od najžešćih do sada. Ponovno je pogođena i crkva svete Magdalene. Granatiranje Sunje traje već više od dva mjeseca, a hrvatski branitelji čvrsto drže liniju obrane. Doznajemo da su ...
- Zgasi taj radio, ja to više nemrem slušat! - Zigi je objema šakama svom snagom lupio o stol, a četiri su boce dopola ispijenog piva sa zveketom poskočile.
Dečki za stolom u kafiću na zagrebačkoj Trešnjevci preneraženo su ga pogledali, nenavikli na agresivne ispade buckastog dobrice, čija se kratko ošišana plavoriđa kosa nakostriješila kao krijesta oholog pijetlića.
- Treba ih poterati iz Hrvatske i šlus! Oni da su ugroženi, jebemti, pa ko tu koga ugrožava! Lupaju po našima... otkud im pravo... ja fakat ne kužim kaj bi oni hteli, nek si idu u Srbiju, pa nek im bude velika, mala, boli me briga, al jebemumater, nemreš mi tu po mojoj zemlji delati kraval! - sipao je Zigi nakupljenu žuč koja se prelila skupa s pivskom pjenom iz čaše koju mu je Dugi dotočio.
- Daj, stari, skuliraj se. Jebiga, naši su otišli praktički bez puške, a oni tam imaju sve od vojske... Nemre se tu puno napraviti.
- Nemre, nemre... da svi tak misle, već bi nam trčali tu po Zagrebu... - Zigi se obratio šarama na stolu od umjetnog mramora, tražeći u njihovim ispresijecanim tokovima odgovore na pitanja koja su mu se vrtjela u glavi.
- E, pa, dečki, ja idem - odlučno je ustao.
- Kam sad ideš?!
- Idem u Sunju.
- Jebote, pa ne znaš ni gdi je to – Gogač je posegnuo za još jednim pivom, ali ga je Zigi zaustavio.
- Ozbiljno ti velim, ja idem, a vi kak hoćete. Sunja je tam negde iza Velke Gorice, uzet ću taksi.
- Čuj njega! Taksi! Otkad si prekinul s Majom, ti fakat nisi normalan. Taksijem u rat! Uostalom, kaj bi tvoj stari u radioni bez tebe - Igor je kao i uvijek pokušavao racionalizirati stvar.
- U radioni nema posla ni za staroga, a uskoro ne bu posla više za nikoga, sam tak da znate.
Zigi je iz novčanika izvadio par novčanica, stavio ih na stol i zagledao se prijateljima u oči. S Igorom i Dugim išao je u srednju školu, a Gogača zna valjda još otkad su im mame mijenjale pelene, dakle skoro dvadeset godina.
- Evo, za pivo. Dečki, ja odoh u Sunju – rekao je mirno i neuobičajeno odlučno odgegao iz kafića.
*****
lipanj 1992.
- Ana, ti sutra ideš u Sunju. Treba napravit' reportažno, otići malo među naše dečke, ne zanima me izvještaj niti broj granata, pusti i Svena Lastu, hoću od tamo malo iznutra kak' ti znaš, ok?
To ionako nije bilo pitanje jer je urednik napravio raspored sljedećih zadataka, vjerojatno je već smislio i naslove tekstova koje smo tek trebali napisati.
- Slušaj, zapiši si, idu iz Društva Sunjana iz Zagreba u šest ujutro, evo ti njihov telefon... čekaju vas na Savi, evo, tu ti piše... prebacit će vas čamcem – dirigirao je urednik i dodao obaveznu rečenicu na kraju: - I pazi na sebe!
U večernjim vijestima ponovno je oglašena opća opasnost za područje Sunje, a u cik zore fotoreporter i ja krenuli smo naznačenim cestama s lijeve strane Save do mjesta na kojem nas je čekao kombi koji je iz Zagreba vozio pakete cigareta, konzervi, voća, sokova, piva, ulja, čokolade... Stali smo uz obalu, gdje se niotkuda pojavio starčić u drvenom čamcu.
- Evo, novinari, on će vas prevesti preko; mi moramo kombijem zaobilazno, na skelu, ali jutros je tiho, nema granata – objasnila je Vesna koja je već nekoliko puta sunjskim braniteljima dovozila namirnice.
Brzo klizimo preko rijeke i uskačemo u nekad crveni golf, čija se lijeva vrata jedva drže na šarkama, a desni je blatobran izrešetan mecima. Poskakujemo izrovanom cestom preko Sunjske Grede i ulazimo u Sunju.
Već navikla na ratne prizore napola srušenih kuća bez crijepova, izbijenih prozora i izrešetanih pročelja, crkvenih zvonika s rupama kao dubokim ranama, ceste po kojoj se prašina vrtloži u rupama u asfaltu – pitam se ponovno: Bože, kako li onda izgleda Vukovar! Nijedna kuća u Sunji nije cijela.
Stajemo otprilike u središtu mjesta, u dvorištu nam domaćin nudi čašicu kruškove rakije i svježi slani posavski sir. Na Sunju gotovo svakoga dana padne stotine granata, ali Sunja niti jedan dan nije bila bez struje, vode niti telefonske veze, a Sunjani koji su ostali žive život između dva granatiranja, obrađuju vrtove i polja, prikupljaju mlijeko.
- A kaj se čudite? Ljudi se naviknu ratovati, pa se onda naviknu i čuvati – veli mi krupni, nasmijani gardist, čija se kratka plavoriđa kosa prkosno nakostriješila uvis. Zovu ga Zigi, iz zagrebačke je 102. brigade i tu je već osam mjeseci.
- Je, došel sam taksijem, nisam ni znal gdi je Sunja. Al moral sam doć, pa vidite da je tu društvo super – široko se osmjehuje okupljenim hrvatskim vojnicima, dok čeka da fotoreporter i ja uskočimo u mali zeleni terenac. Slijedi nas vozilo s jasnom oznakom Crvenog križa.
- Za svaki slučaj! - zahihoće se Zigi i namigne mi preko ramena.
Sunjskim ulicama vozi nas brzo, pa zastaje na mjestima na kojima zna da nismo izravno izloženi nišanima preko željezničke pruge.
Dvadesetak metara od prvih rovova, ispred kuće izrešetane mecima u dvorištu žena prostire svježe opranu posteljinu. Fotoreporter snima tu nadrealnu sliku, a na moj začuđeni pogled hrabra Sunjanka odgovara:
- Prije rata su i oni preko skupa s nama s kolodvora putovali vlakom u Sisak na posao ili u školu, a sad nas tuku... Ah, teško mi je već stiskati zube svaki put kad opali i moliti Boga da padne barem malo bliže ili dalje, samo ne opet na našu kuću!
- Zovemo ih leteći cirkus – dodaje Zigi. - Valjda su se već razbježali, pa ih nema dovoljno, pa lete s položaja na položaj.
Prelazimo rječicu Sunju i Zigi dodaje gas, jedva uspijevam vidjeti stare sunjske mlinove. Opet smo nadomak snajperima; ispred balvana pobacanih preko ceste hrvatski su branitelji na stup objesili lutku od slame – pred nosom onima preko!
Zaklonjene dijelom zida jedne srušene kuće, fotoreporter nas snima za uspomenu, a Zigi u trenutku nestaje i pojavljuje se, noseći mi ružu koju je ubrao u vrtu uz prugu:
- Evo, novinari, za sretan put!
*****
kolovoz 1992.
- A ne! Ja idem u Sunju! - naglo sam se usprotivila, kad je urednik, dijeleći zadatke, kolegicu htio poslati na "moj" teren.
- Aa-haa – obratio mi se tepajući, kao malom djetetu. - Jel' bi možda taksijem? - šaleći se, aludirao je na moju ushićenost dečkom sa zagrebačke Trešnjevke, čiji me se gotovo naivni, iskreni poriv da stane u obranu svoje domovine toliko dojmio.
Bio je simbol svih branitelja koji su dragovoljno, odlučno, bez kalkulacije ostavili svoje ljubavi, posao, studij, društvo, svoj život stavili na čekanje i krenuli u rat koji nam je nametnut. Iskreno sam se radovala što ću ga ponovno vidjeti.
Okolnosti su se promijenile, otkad sam prvi put posjetila Sunju; već su mjesec dana unproforci na prvoj liniji fronta, uza željezničku prugu.
- Reporters! Don't shoot! - dogovorili su danski vojnici s drugom stranom.
Iskoračujem hrabro u tzv. bijelu zonu i gledam Sunju s druge strane pruge. Pod nogama mi se valjaju čahure, komadi stakla i prazni sanduci municije. Zgrada sunjskoga kolodvora samo je kulisa kao iz lošeg vesterna. Iz potkrovlja nekadašnjeg hotela koji krova više i nema, kroz rupe od granata gledam obronke s kojih su svakodnevno gađali Sunju kao na dlanu. Slično sam vidjela i u Pakracu, Lipiku...
U prizemlju zgrade, gdje su branitelji hvatali malo predaha i sna, još su složene vojničke postelje; pod koracima se lomi staklo, komadi žbuke i cigla, a sa zida pokraj razbijena prozora kao iz vica smije mi se ploča: "Svaka razbijena čaša naplaćuje se 20 dinara".
- Ipak, mislim da ćemo mi njih na kraju morati poraziti vojno... - zamišljeno će zapovjednik, dok u obnovljenom dijelu polusrušene kuće objedujemo mirisnu domaću juhu za stolom s bijelim stolnjakom i dvostrukim porculanskim tanjurima.
Pred mnogim se kućama slažu blokovi nove cigle, oko crkve su već podignute skele. U hladovini krošnje čiju je jednu stranu amputirala granata vojnici četkaju prašinu s čizama.
- Dečki, znate li možda gdje je jedan vaš, zvali su ga Zigi, on je iz 102., malo buckasti, kratko ošišani, stalno se smije?
- Ej, jel' to onaj koji je došao taksijem?
- Da, da, taj!
- Poginuo prije deset dana, skinuo ga snajperist na kolodvoru, zajebavo se s onima preko...
*****
Opet je u Zagrebu tulila sirena za zračnu opasnost. Iz redakcije odlazim kasno navečer, brzo vozim zamračenim ulicama, farovi automobila, zastrti ljepljivom trakom, propuštaju samo uski prorez svjetla. Rukom posežem za sasušenom ružom iz Sunje, koju držim u otvoru pokraj radija.
Evo, novinari, za sretan put! - zvoni mi Zigijev nasmijani glas.
I osmijehnem se u zagrebački mrak jer znam: u Sunjsku Gredu, tek kilometar-dva od Sunje vratile su se rode...