Napisala: Sonja Zubović
(Priča iz knjige "Goli carevi", Tekston, 2015.
Promocija knjige održana je u Zagrebu, 19. listopada
u Knjižnici i čitaonici "Bogdan Ogrizović" )
Kiša se danonoćno slijevala kao po nitima, činilo se kao da se živi u tuš-kabini. Kišni dani nekako povuku čovjeka da pogleda svoje unutrašnje pejzaže.
Telefon cijeli dan nije prestajao zvoniti. Nije da nitko nije mogao biti sam sa sobom, već su svi bili nečim izluđeni. Najprije je nazvala Marina, plakala je cijeli sat jer se razočarala u kolegicu s posla koja je uz lukavu manipulaciju na perfidan način postala voditeljica prodaje. Može se razumjeti da su načini dolaska na vlast vjerojatno više ili manje nečisti, ali kad bi barem pogled u budućnost ponudio nijanse svjetlije od sive.
Onda je nazvala Danijela koja je bila u novoj dramskoj situaciji sa svojom zločestom šeficom.
Željela je danas utješiti i Danijelu i Marinu, pružiti im prijateljsku podršku. To je zapravo bilo sve što je mogla učiniti za njih. Osim toga, sve više joj se činilo da je došlo vrijeme u kojem žare i pale samo žene paučice od slatke šećerne vune. Imala je i sama alergiju na takvu vrstu osoba, ali čini se da je na ovoj današnjoj razini svijesti njihov uspjeh nezaustavljiv.
Čini se da su one carice ovog površnog vremena, sve dok možda, kao u priči, ne dođe neko dijete i pred svima poviče da se od šećerne vune na sve zalijepila šećerna bolest i ako se ne liječi, od nje se može oslijepiti. Tako zalijepljeni šećernom vunom ljudi ne mogu jasno vidjeti, slobodno disati i slobodno rasti u visinu i širinu. Šećeruše oko sebe sve zaguše.
Možda ova silna višednevna kiša i popodnevni razgovori s prijateljicama rastope mrežu slatkih spletki i zatvora u kojima su živjele do sada.
Poznavala je i ona Marininu dojučerašnju prijateljicu i kolegicu s posla zbog koje danas roni suze. Slatkica, nasmiješena uvijek u istom grifu, tobože dobra i spremna saslušati, nenametljivo prosječna, s izvanserijskim talentom za apsorbiranje ljudi od kojih može imati koristi. Zalijepila bi se kao imela uz one na čijim je sokovima profitirala. Nikada ništa nije radila bez računa, uz slatki osmijeh i tobožnju samozatajnost. I čekala svoju priliku. Ljudima su trebale godine, kako bi prepoznali njezinu prazninu i izvukli se iz njezine ljepljive šećerne pređe.
Marina se danas probudila kao Trnoružica nakon sto godina sna, kad je vidjela da u stolcu voditelja prodaje ne sjedi ona koja je to prirodno zaslužila, već njezina draga šećeruša i još se pritom nedužno smješka.
Bilo joj je žao Marine, tješila ju je kako je najbolje znala. Tek što je malo predahnula, nazvala je iživcirana Danijela. Njezina je šefica bila jedan karnevalski lik, opasna čegrtuša. U nastupu uvijek posebno odmjerena, gmizala je i kad je govorila. Tihim nazalnim glasom i vrlo mekano izgovarala je č, ž, š, gotovo oktavu mekše od drugih ljudi, sve u želji da bude slađa. Da je se moglo poslati na terapiju, uznojila bi i najsavjesnijeg logopeda. Bila je ispodprosječna osoba bez vizije, spretna internetuša, kopipejstuša, ali šećeruša.
Ta čegrtuša jako je željela biti glavna, cijeli njezin svijet bio je usredotočen na to da jednog dana bilo gdje bude neki šef, da je pitaju za dopuštenja, da joj plješću. No, nije bila sretna, ništa joj nije vrijedio cijeli taj carski svijet jer je negdje putem u slatkim pređama izgubila dušu.
Danijela je živjela sebe kakva jest, bila je jedinstvena i posebna i neizmjerno je iritirala svoju šeficu jer joj je predstavljala u svemu nedostižnu jediničnu kategoriju. Čegrtušu je izluđivala ta strašna spoznaja da je netko od nje bolji ili s njom neusporediv. Na kraju krajeva, Pepeljuga je uvijek ljepša i bolja od maćehinih nosatih kćeri i prinčevi uvijek biraju nju.
Na vijestima najavljuju novu kišu, možda i nebo plače zbog suza njezinih prijateljica.
Kad bi barem kiša pomogla da se lakše razluče obrazi od obrazina, operu licemjerja i šećerna vunena pređa, zalijepljena na licima pravednika. Možda kiša ima neku tajnu moć mekoće, prodire i kroz najtvrđe stijene, stvara erozije i mijenja oblike...
(Priča iz knjige "Goli carevi", Tekston, 2015.
Promocija knjige održana je u Zagrebu, 19. listopada
u Knjižnici i čitaonici "Bogdan Ogrizović" )
Kiša se danonoćno slijevala kao po nitima, činilo se kao da se živi u tuš-kabini. Kišni dani nekako povuku čovjeka da pogleda svoje unutrašnje pejzaže.
Telefon cijeli dan nije prestajao zvoniti. Nije da nitko nije mogao biti sam sa sobom, već su svi bili nečim izluđeni. Najprije je nazvala Marina, plakala je cijeli sat jer se razočarala u kolegicu s posla koja je uz lukavu manipulaciju na perfidan način postala voditeljica prodaje. Može se razumjeti da su načini dolaska na vlast vjerojatno više ili manje nečisti, ali kad bi barem pogled u budućnost ponudio nijanse svjetlije od sive.
Onda je nazvala Danijela koja je bila u novoj dramskoj situaciji sa svojom zločestom šeficom.
Željela je danas utješiti i Danijelu i Marinu, pružiti im prijateljsku podršku. To je zapravo bilo sve što je mogla učiniti za njih. Osim toga, sve više joj se činilo da je došlo vrijeme u kojem žare i pale samo žene paučice od slatke šećerne vune. Imala je i sama alergiju na takvu vrstu osoba, ali čini se da je na ovoj današnjoj razini svijesti njihov uspjeh nezaustavljiv.
Čini se da su one carice ovog površnog vremena, sve dok možda, kao u priči, ne dođe neko dijete i pred svima poviče da se od šećerne vune na sve zalijepila šećerna bolest i ako se ne liječi, od nje se može oslijepiti. Tako zalijepljeni šećernom vunom ljudi ne mogu jasno vidjeti, slobodno disati i slobodno rasti u visinu i širinu. Šećeruše oko sebe sve zaguše.
Možda ova silna višednevna kiša i popodnevni razgovori s prijateljicama rastope mrežu slatkih spletki i zatvora u kojima su živjele do sada.
Poznavala je i ona Marininu dojučerašnju prijateljicu i kolegicu s posla zbog koje danas roni suze. Slatkica, nasmiješena uvijek u istom grifu, tobože dobra i spremna saslušati, nenametljivo prosječna, s izvanserijskim talentom za apsorbiranje ljudi od kojih može imati koristi. Zalijepila bi se kao imela uz one na čijim je sokovima profitirala. Nikada ništa nije radila bez računa, uz slatki osmijeh i tobožnju samozatajnost. I čekala svoju priliku. Ljudima su trebale godine, kako bi prepoznali njezinu prazninu i izvukli se iz njezine ljepljive šećerne pređe.
Marina se danas probudila kao Trnoružica nakon sto godina sna, kad je vidjela da u stolcu voditelja prodaje ne sjedi ona koja je to prirodno zaslužila, već njezina draga šećeruša i još se pritom nedužno smješka.
Bilo joj je žao Marine, tješila ju je kako je najbolje znala. Tek što je malo predahnula, nazvala je iživcirana Danijela. Njezina je šefica bila jedan karnevalski lik, opasna čegrtuša. U nastupu uvijek posebno odmjerena, gmizala je i kad je govorila. Tihim nazalnim glasom i vrlo mekano izgovarala je č, ž, š, gotovo oktavu mekše od drugih ljudi, sve u želji da bude slađa. Da je se moglo poslati na terapiju, uznojila bi i najsavjesnijeg logopeda. Bila je ispodprosječna osoba bez vizije, spretna internetuša, kopipejstuša, ali šećeruša.
Ta čegrtuša jako je željela biti glavna, cijeli njezin svijet bio je usredotočen na to da jednog dana bilo gdje bude neki šef, da je pitaju za dopuštenja, da joj plješću. No, nije bila sretna, ništa joj nije vrijedio cijeli taj carski svijet jer je negdje putem u slatkim pređama izgubila dušu.
Danijela je živjela sebe kakva jest, bila je jedinstvena i posebna i neizmjerno je iritirala svoju šeficu jer joj je predstavljala u svemu nedostižnu jediničnu kategoriju. Čegrtušu je izluđivala ta strašna spoznaja da je netko od nje bolji ili s njom neusporediv. Na kraju krajeva, Pepeljuga je uvijek ljepša i bolja od maćehinih nosatih kćeri i prinčevi uvijek biraju nju.
Na vijestima najavljuju novu kišu, možda i nebo plače zbog suza njezinih prijateljica.
Kad bi barem kiša pomogla da se lakše razluče obrazi od obrazina, operu licemjerja i šećerna vunena pređa, zalijepljena na licima pravednika. Možda kiša ima neku tajnu moć mekoće, prodire i kroz najtvrđe stijene, stvara erozije i mijenja oblike...
