Napisala: Melita Cesar
Već je prošlo tri mjeseca otkako je stradao moj muž.
Vraćam se iz bolnice, pješice, sama, razmišljajući o svemu. Začudo, ne osjećam ni bol, ni tugu, čak ni želju za osvetom. Samo tupu ravnodušnost.
Moj muž Zdravko stradao je u prometnoj nesreći sa svojom ljubavnicom. Kad je policajac pozvonio na vrata, znala sam da se nešto dogodilo. Djeca su bila u stanu, gledala televiziju. Iako se Zdravko javio telefonom iz kancelarije, ljutito sikćući da mora prekovremeno rintati za nas, nisam se začudila kad sam čula da je imao prometnu nesreću u jednom izletištu u Sloveniji. Pitala sam samo koliko je ozlijeđen i u kojoj je bolnici. Djeca su zabezeknuto, prestravljeno gledala čas u mene, čas u policajca.
- Sve će biti dobro – tješila sam ih.
Ulazeći u bolničku sobu, najprije sam ugledala njegove unezvjerene oči na izudaranom, otečenom licu i nogu u gipsu, koja je uzdignuta visjela o kuki.
Šutio je, a ja nisam ništa drugo pitala, osim boli li ga i kada će ga operirati. Liječnici su mi rekli da je suputnica iz automobila smještena dvije sobe niže, ali sam na tu informaciju odgovorila šutnjom. Iskoristila sam priliku kad su u sobu uletjele Zdravkove kolege iz ureda, ispričala se i otišla, pravdajući se da me hitno zove liječnik.
- Oporavak će biti dug, ali je izvan životne opasnosti. Imao je sreću – ohrabrujuće me potapšao liječnik po ramenu.
Čudno kako nas odjednom život stjera u kut i natjera da kao na filmu sagledamo cijeli svoj život. Mislim na naše vjenčanje prije 27 godina. Dugo su još znale zamirisati latice bijelih ruža iz kapelice u kojoj smo jedno drugom stavili prsten na ruku.
Bili smo lijep i sretan par. On mladi inženjer, ja još studentica. On ubrzo perspektivni partijski rukovoditelj, a ja mlada majka. Nismo imali vremena graditi svoj svijet jer je on trebao graditi karijeru. Redala su se putovanja, službeni sastanci, službena janjetina na ražnju, naši sve češći rastanci. A došlo je i drugo dijete.
Iako je Zdravko potjecao iz maloga mjesta u Slavoniji, odrastao u patrijarhalnoj i religioznoj obitelji, vjerski običaji u našoj su obitelji bili tabu-tema. Na Badnju večer jelo se svinjsko pečenje, a na Božić pûra s mlijekom i to u dvorištu, da svi vide.
Od osmijeha ostalo je samo namrgođeno lice. Oči su dobile podcjenjivački sjaj, a crna kosa prve sijede vlasi. S usana su padale najgore kletve. Ali kad bi netko od perspektivnih kadrova pozvonio na vrata, poput Feniksa se rađala jedna druga osoba. Osmijeh se razvlačio od uha do uha, pridržavali su se kaputi, kišobrani, stolci, utrkivalo se u pripaljivanju cigarete. Na stolu je moralo biti najbolje jelo jer je taj drug dobar s onim drugom, a taj drugi drug drma gradom i postavlja kadrove. Jele su se kamenice, divljač, najbolje pečenje. Zaduživalo se i vraćalo dug. Sve je imalo svoj duboki smisao, samo smo Zdravko i ja sve manje razgovarali, dok se među nas nije uvukla potpuna tišina.
Djeca su odrasla. Imala sam dobro plaćeno radno mjesto, lijepu veliku kuću s vrtom punim ruža, novi auto i kućnu pomoćnicu. Ali mojih je mladenačkih snova nestalo. Kad bih si opasno prigovarala da tražim kruha nad pogačom, i tada sam u dubini duše znala da ovo nije moj san. Često sam se pitala, besciljno gledajući kroz prozor, gdje je onaj dobri mladić za kojeg sam se udala. I stalno sam imala osjećaj da sam se udala drugi put.
Vrijeme gradi, vrijeme i razgrađuje, pa je od moga muža druga, postao muž gospodin. Mijenjala se kućna biblioteka, odljepljivale slike iz albuma sa zajedničkih Novih godina, prvomajskih uranaka, sindikalnih izleta. Mislim da je Zdravko čak s gnušanjem promatrao i zvjezdano nebo. Stari nerazdvojni prijatelji pozdravljali su se usput, nervozno: “Bok, žurim, jednom drugom prilikom“, uz napomenu: „I ti bi mogla pripaziti s kim se družiš!“
Djeca su naknadno morala pohađati vjeronauk, odjednom su oživjeli svi stari običaji, a na moje zaprepaštenje, Zdravko je znao naizust svaku molitvu i uvijek zauzimao prvo mjesto ispred oltara.
Vani uvijek u bijeloj košulji i kravati, kod kuće uvijek neobrijan u ispranoj trenirci. Ulazeći i izuvajući cipele, skidao bi i gebis, koji bi panično vraćao u usta, ako bi netko pozvonio. Uz glasno srkanje i podrigivanje, za stolom bi držao lekcije o štedljivosti i našoj nezahvalnosti. Iako sam puno radila i dosta zarađivala, moja se plaća nije ni spominjala. Gledajući ga masne brade, kako glasno hrče na kauču, osjećala sam se kao da sam se udala treći put za nekog trećeg čovjeka.
Sve češći izostanci iz kuće, anonimni telefonski pozivi, prigovaranje za neoprano suđe, proliveno mlijeko, neurednu frizuru, zaobljenu figuru... nisu me iznenadili. Ja sam znala da je u pitanju druga žena. Ne, nije me ostavila ravnodušnom, ali se i sada čudim kako ništa nisam poduzela, kao da sam podsvjesno i željela da bude tako. Jer ja se tijekom naših zajedničkih godina nisam željela mijenjati, nisam mu "stajala uz bok", kako mi je znao prigovarati. Sigurno mu je bilo strašno uza se imati tu uvijek istu, predvidljivu ženu s uvijek istim, nepopravljivim manama, u čijim bi očima, da je znao i htio vidjeti, vidio još samo prijezir!
Život je neizbježno išao dalje. Drugačiji službeni sastanci, drugačija bahata gospoda, službeni pečeni volovi, ljubavnica i službeni auto. I sada prometna nesreća.
Vraćajući se iz bolnice, odjednom mi bljesne misao, neopoziva, s onim prepoznatljivim osjećajem olakšanja. Mladić kojeg sam voljela i odabrala davno je umro. Jedno je sigurno: neću se udati četvrti put!
