Napisala: Melita Cesar
Sjedim sam na terasi u aščinici "Kod Muje", nekad maloj kasabi, a sada gradiću u srcu Bosne. Sniježi, s minareta hodža zove ezav, spušta se sumrak na bosanske guste šume.
Kroz suze vidim babu kako tamo na kraju Ulice bagremova, gdje je nekad bila njegova buregdžinica, viče: Burek, burek, sirnica!!!! i kad me ugleda, žurno uvija burek u papir: Jedi, mali Mujica, dok je toplo! (svu je mušku unučad zvao Mujica, a razlika je bila jedino u mali, srednji i veliki). Nana mi navlači kapu na uši i toplim dahom grije promrzle ruke: Bit će kijameta, trči kući, dok ne stisne! i u džep mi ugura nešto novca za majku.
Nema više ni starog babe, ni nane, ni buregdžinice, još samo osta' Ulica bagremova, ulica mog djetinjstva i odrastanja, gdje se rodila i moja majka Amela i otac mi Čazim. Rasli kao djeca, a i roditelji im bili komšije i jarani, pa se nekako podrazumijevalo da se orode, kako kažu stari.
Amela izrasla u ljepoticu. Bila je ambiciozna i željela studirati filozofiju. Čazim je, kako je bilo davno predodređeno, trebao nastaviti urarski zanat koji se kod njegovih prenosio s koljena na koljeno. Preko Čazimove volje Amela ode u Sarajevo na studij, a Čazim u svoj dućan sa satovima.
Ali Amela je svaki vikend dolazila u Bugojno, gdje bi ona i Čazim odlazili na Kupres na skijanje i u snježnim planinama sanjali zajednički život.
Amela je ostala trudna, a roditelji donijeli odluku: ženidba, prije ili poslije, ionako je to davno odlučeno. Amela je bila sretna i nesretna. Sretna zbog djeteta i Čazima, nesretna zbog studija, društva i Sarajeva. Znala je da je studij završio jer se Čazim uvijek pritajeno protivio. Što će studije, kad mogu zaraditi za oboje? Njeno je kuća, muž, djeca i briga o roditeljima, prostodušno je zaključio. Bila je to jedna od najljepših svadbi, svadba na konjima.
Kako je tako sve odbacila? - čudili su se njezini kolege sa studija, a jedan ju je i potražio na proputovanju kroz Bugojno, onako, da vidi kako je. Da je mogao slutiti što je njegov posjet njoj značio, nikad ne bi nogom kročio u Bugojno. Strijela je bila odapeta i gradić se pitao: Zašto je traži, što ima s njom, to dijete i nagla ženidba... mr... mr... to nisu čista posla, brundala je čaršija.
Čazim je u zraku hvatao sažaljive poglede, zlurade osmjehe, a njegov babo nekako je mrko spuštao pogled, kad bi pričao o sinu kojeg očekuje, a bio je siguran da je sin.
I tako sam se ja rodio u nedjelju jednog ledenog listopadskog jutra.
Dajmo mu neko moderno ime!, vapila je majka. Čazim, to je loza Alajbegovića, tako mu se zvao babo i od babe babo, odredio je otac.
A majka me zvala Bambi, onako nježna, kakva je bila.
Lijepo mi je bilo djetinjstvo. Pazili me i voljeli i otac i majka, i babo i nana. Ipak, često sam zaticao majku kako plače i tiho govori: Bolan nisam, nisam... a zatim bi dugo neutješno jecala...
Jedini sam u obitelji imao plave oči i babo je jednom u ljutnji viknuo: Čiji si, da mi je znati, ali Alajbegović nisi! Pokojni daidža mi bio plavook, šaputala je majka, dok me otac ponekad kroz dim škije promatrao očima u kojima sam vidio pomiješane i ljubav i mržnju. Kako sam odrastao, ta mi sjećanja nisu dala mira. Pomno sam promatrao svog oca kad popravlja satove i zaista nismo bili slični, ali sam ga volio kao nikog na svijetu.
Ista Amela, govorila bi čaršija, a ja sam, onako skutren, čučao u njezinom naručju, dok me nježno ljubila i tepala: Ti si Amelin i Čazimov sin.
***
Godine su prolazile. Mijenjao se gradić i ljudi. Završio sam molekularnu biologiju kao jedan od najboljih studenata na godini. Moji roditelji bili su jako ponosni.
U meni je uvijek tinjala tajna želja da odagnam sumnje koje su mi trovale dušu. Uzeo sam krv od oca i majke i predao ih u laboratorij na DNK analizu. Nisam im rekao pravi razlog, nego samo da mi krv treba radi kontrole njihovog zdravlja, a i majka je u zadnje vrijeme pobolijevala.
U međuvremenu, majka je dobila inzult. Odmah sam odjurio kući. Po nalazima sam znao da nema puno nade. Nježno sam je milovao po kosi, dok su mi suze kapale niz bradu. Koliko sam je samo volio! I kad me spuštenih kapaka uhvatila za ruku, tiho sam rekao: To sam ja, Amelin i Čazimov sin. I kao da je samo to čekala, blago se nasmiješila i preselila na nebo.
***
Na povratku u Sarajevo dobio sam sms-poruku da se hitno javim u institut radi rezultata DNK analize.
- Kolega, stvar je delikatna - vrtio je profesor papir među prstima. - Čazim nije vaš biološki otac.
Sjeo sam bez riječi, kao pokošen, i u tom času sam bio bez ikakve misli, samo mi je u ušima odnekud izvirilo majčino jecanje: Bolan nisam, nisam… i osjetio sam mučninu u želucu, koja je tjerala na povraćanje.
- Ali, ima još nešto - rekao je profesor, gledajući me direktno u zjenice. - Amela nije vaša biološka majka.
Policijska istraga, naknadno provedena, utvrdila je da je postojala mogućnost zamjene novorođenčadi u rodilištu u Travniku, rođene 18. listopada 1970. Od 12 novorođenih, bilo je sedam djevojčica i pet dječaka. Od pet dječaka, dva su poginula u ratu, jedan živi u Nizozemskoj, jedan u Sarajevu i jedan u selu Grabovici blizu Bugojna.
Sjedim sam na terasi u aščinici "Kod Muje", nekad maloj kasabi, a sada gradiću u srcu Bosne. Sniježi, s minareta hodža zove ezav, spušta se sumrak na bosanske guste šume.
Kroz suze vidim babu kako tamo na kraju Ulice bagremova, gdje je nekad bila njegova buregdžinica, viče: Burek, burek, sirnica!!!! i kad me ugleda, žurno uvija burek u papir: Jedi, mali Mujica, dok je toplo! (svu je mušku unučad zvao Mujica, a razlika je bila jedino u mali, srednji i veliki). Nana mi navlači kapu na uši i toplim dahom grije promrzle ruke: Bit će kijameta, trči kući, dok ne stisne! i u džep mi ugura nešto novca za majku.
Nema više ni starog babe, ni nane, ni buregdžinice, još samo osta' Ulica bagremova, ulica mog djetinjstva i odrastanja, gdje se rodila i moja majka Amela i otac mi Čazim. Rasli kao djeca, a i roditelji im bili komšije i jarani, pa se nekako podrazumijevalo da se orode, kako kažu stari.
Amela izrasla u ljepoticu. Bila je ambiciozna i željela studirati filozofiju. Čazim je, kako je bilo davno predodređeno, trebao nastaviti urarski zanat koji se kod njegovih prenosio s koljena na koljeno. Preko Čazimove volje Amela ode u Sarajevo na studij, a Čazim u svoj dućan sa satovima.
Ali Amela je svaki vikend dolazila u Bugojno, gdje bi ona i Čazim odlazili na Kupres na skijanje i u snježnim planinama sanjali zajednički život.
Amela je ostala trudna, a roditelji donijeli odluku: ženidba, prije ili poslije, ionako je to davno odlučeno. Amela je bila sretna i nesretna. Sretna zbog djeteta i Čazima, nesretna zbog studija, društva i Sarajeva. Znala je da je studij završio jer se Čazim uvijek pritajeno protivio. Što će studije, kad mogu zaraditi za oboje? Njeno je kuća, muž, djeca i briga o roditeljima, prostodušno je zaključio. Bila je to jedna od najljepših svadbi, svadba na konjima.
Kako je tako sve odbacila? - čudili su se njezini kolege sa studija, a jedan ju je i potražio na proputovanju kroz Bugojno, onako, da vidi kako je. Da je mogao slutiti što je njegov posjet njoj značio, nikad ne bi nogom kročio u Bugojno. Strijela je bila odapeta i gradić se pitao: Zašto je traži, što ima s njom, to dijete i nagla ženidba... mr... mr... to nisu čista posla, brundala je čaršija.
Čazim je u zraku hvatao sažaljive poglede, zlurade osmjehe, a njegov babo nekako je mrko spuštao pogled, kad bi pričao o sinu kojeg očekuje, a bio je siguran da je sin.
I tako sam se ja rodio u nedjelju jednog ledenog listopadskog jutra.
Dajmo mu neko moderno ime!, vapila je majka. Čazim, to je loza Alajbegovića, tako mu se zvao babo i od babe babo, odredio je otac.
A majka me zvala Bambi, onako nježna, kakva je bila.
Lijepo mi je bilo djetinjstvo. Pazili me i voljeli i otac i majka, i babo i nana. Ipak, često sam zaticao majku kako plače i tiho govori: Bolan nisam, nisam... a zatim bi dugo neutješno jecala...
Jedini sam u obitelji imao plave oči i babo je jednom u ljutnji viknuo: Čiji si, da mi je znati, ali Alajbegović nisi! Pokojni daidža mi bio plavook, šaputala je majka, dok me otac ponekad kroz dim škije promatrao očima u kojima sam vidio pomiješane i ljubav i mržnju. Kako sam odrastao, ta mi sjećanja nisu dala mira. Pomno sam promatrao svog oca kad popravlja satove i zaista nismo bili slični, ali sam ga volio kao nikog na svijetu.
Ista Amela, govorila bi čaršija, a ja sam, onako skutren, čučao u njezinom naručju, dok me nježno ljubila i tepala: Ti si Amelin i Čazimov sin.
***
Godine su prolazile. Mijenjao se gradić i ljudi. Završio sam molekularnu biologiju kao jedan od najboljih studenata na godini. Moji roditelji bili su jako ponosni.
U meni je uvijek tinjala tajna želja da odagnam sumnje koje su mi trovale dušu. Uzeo sam krv od oca i majke i predao ih u laboratorij na DNK analizu. Nisam im rekao pravi razlog, nego samo da mi krv treba radi kontrole njihovog zdravlja, a i majka je u zadnje vrijeme pobolijevala.
U međuvremenu, majka je dobila inzult. Odmah sam odjurio kući. Po nalazima sam znao da nema puno nade. Nježno sam je milovao po kosi, dok su mi suze kapale niz bradu. Koliko sam je samo volio! I kad me spuštenih kapaka uhvatila za ruku, tiho sam rekao: To sam ja, Amelin i Čazimov sin. I kao da je samo to čekala, blago se nasmiješila i preselila na nebo.
***
Na povratku u Sarajevo dobio sam sms-poruku da se hitno javim u institut radi rezultata DNK analize.
- Kolega, stvar je delikatna - vrtio je profesor papir među prstima. - Čazim nije vaš biološki otac.
Sjeo sam bez riječi, kao pokošen, i u tom času sam bio bez ikakve misli, samo mi je u ušima odnekud izvirilo majčino jecanje: Bolan nisam, nisam… i osjetio sam mučninu u želucu, koja je tjerala na povraćanje.
- Ali, ima još nešto - rekao je profesor, gledajući me direktno u zjenice. - Amela nije vaša biološka majka.
Policijska istraga, naknadno provedena, utvrdila je da je postojala mogućnost zamjene novorođenčadi u rodilištu u Travniku, rođene 18. listopada 1970. Od 12 novorođenih, bilo je sedam djevojčica i pet dječaka. Od pet dječaka, dva su poginula u ratu, jedan živi u Nizozemskoj, jedan u Sarajevu i jedan u selu Grabovici blizu Bugojna.
