Napisao: Juraj Gašparović – Jura
Kad su tog ljeta u Zagrebu pušteni u promet novi tramvaji, bio sam silno ponosan. Kao prvo, tramvaji su naš hrvatski proizvod, a osim toga, imam osobnu poveznicu sa ZET-om: moj je tata počeo raditi na tramvaju još onda, kako sam ga znao zezati, kad su otpustili konje.
Mama i tata upoznali su se davno u Abaziji, danas Opatiji bajnoj, gdje je mama bila kinderfrajla, a tata osobni šofer talijanskog veleposjednika, sinjora Albertija koji se, između ostalog, bavio izvozom drva na veliko, prvenstveno u Italiju.
Loša je bila navika sinjora Albertija da tijekom jutarnjeg obilaska vile, dok je njegova sinjora još bila u krevetu, osobno pozdravi svakog člana osoblja, tj. služinčadi. Sobarice su najčešće bile zajapurene od srama, kad bi ih blago pljesnuo po guzi, a kuharicu je Miciku za to mjesto znao ščipnuti. Mici je svako jutro bila osupnuta, no to joj, izgleda, ipak nije previše smetalo. Govorila je kako trpi radi mira u kući jer zamislite, napomenula bi, kakav bi to skandal bio da prijavi sinjori!
Moja je mama bila privilegirana jer je sinjor Alberti prema njoj imao respekt i tijekom jutarnjih rituala samo bi je pomilovao po obrazu, pitajući: Kako su dječica, bella Antonela? Nije mi poznato kako je reagirala, ali tata to nije mogao trpjeti unedogled, budući da je s mojom mamom imao časne namjere. To je, vjerojatno ne baš suptilno, priopćio Talijanu koji mu je promptno dao otkaz, rekavši neka vodi i svoju Antonelu koju, napomenuo je, niti ne zaslužuje.
Nakon što mu je pokazao jedan određeni prst, tata je pokupio mamu i njezinu nerazdvojnu prijateljicu kuharicu Mici i otišli su u Zagreb. Tu je tata, inače šofer-mehaničar, odmah dobio posao u ZET-u kao vozač, što je ostao do kraja života. Iako je moja mama kasnije govorila da je zaslužila nekog boljeg, ja sam uvijek bio ponosan na tatu tramvajca.
U Zagrebu je mama, zahvaljujući dobrim preporukama sinjore Alberti, dobila posao sobarice kod barunice u palači Dverce na Gornjem gradu. Slučaj je htio da je barunica trebala i kuharicu, pa je sinjora svoje najbolje mišljenje prenijela i o Miciki, uvjerivši barunicu da tako vrsnu kuharicu ne bi nikad pustila, da perverzni sinjor Alberti nije imao rukopipateljnu naviku.
Bilo je to doba kad je Zagreb živio pod austro-ugarskim utjecajem u politici, kulturi i još koječemu, primjerice modi. Korzeti koje su dame tada nosile bili su tako zategnuti da su i najjadnije grudi uz pomoć rafiniranih dekoltea postajale impozantna poprsja. Kneginje, grofice, barunice, baronesse i ostale dame iz visokog društva morale su imati sluge, u međusobnu konverzaciju ubacivale su se obavezno strane riječi, uglavnom njemačke, a ovisno o porijeklu, i mađarske. To je često dovodilo do komičnih situacija i zabuna, budući da je na velikim imanjima bilo mnogo slugu, vrtlara, konjušara, čije je obrazovanje najviše dosezalo do pokojeg razreda pučke škole.
Kuharica Mici, nažalost, nije dugo bila kod barunice – zaljubivši se u poštara, napravila je glupu pogrešku. Naime, jednom kad je Mici nakratko izašla iz kuhinje u kojoj je poštar po već ustaljenoj navici gablao, uzevši iz špajze poveću kobasicu, to je primijetila nadglednica podruma i skladišnih prostorija. S obzirom na to da je nadglednica bila Mađarica, a Micika i poštar zagorsko-slovenska simbioza, nestanak kobasice bio je dovoljan razlog da milostiva barunica i nadglednica podruma zahvale Miciki na njezinim uslugama i siroticu momentalno ispraše iz palače. Značajna je ipak bila ljubavnička konotacija slučaja, za koju je izgleda barunica imala puno razumijevanja, pa je Mici ubrzo dobila mjesto šefice kuhinje na jednom veleposjedu pokraj Zagreba.
Kako su preporuke bivših poslodavaca bile odlučujuće pri zapošljavanju, a plemeniti je veleposjednik imao iz nekog razloga puno povjerenje u barunicu, jedna riječ moje mame sobarice u baruničine uši bila je dovoljna da plemenitaš shvati kako njegov dvorac nikako ne može funkcionirati bez šefice kuhinje. To što je moja mama sobarica često u noćne sate morala otključavati tajna vrata baruničina budoara, kroz koja su ulazili posjetioci, među kojima i pojedini plemenitaši, te ih nakon nekoliko sati ponovno zaključavati, najvjerojatnije nije imalo nikakve veze sa slučajem Mici.
Danas bi zli jezici cijelu priču vjerojatno svrstali pod sitnu korupciju, no danas su i druga vremena. Tada je bilo općepoznato da je barunica vodila prilično slobodoljubiv život, pa bih zapravo mogao biti i pomalo ponosan što je moja mama sobarica bila osoba od velikog baruničinog povjerenja i imala popriličnu ulogu u otvaranju i zatvaranju tajnih vrata.
Prema pričanju moje mame sobarice, znalo je biti i komičnih zgoda, primjerice, kad bi neki oficir navrat- nanos morao nestati iz budoara, a zaboravio u žurbi uzeti sablju ili se ne bi stigao opasati. Takve zavrzlame kasnije bi rješavali ordonanci i – sobarice. Diskrecija bi se svakako posebno bogato nagradila.
Dakle, sobarice su poprilično bile odgovorne i za logistiku, kako bi turbulentan način života visokog društva besprijekorno funkcionirao. Dobavljači, poštari, mesari i sluge u kući morali su biti u jako dobrom odnosu s glavnom sobaricom, ako su htjeli čuti pikantne podatke iz prve ruke, koje su kasnije u obliku trača plasirali dalje. Ako pretpostavim da je moja mama i u prijenosu tih informacija imala svoje prste, nisam siguran bih li i na to trebao biti ponosan.
No, kako bilo, stvari su tekle svojim tijekom, a šofer koji je svojedobno u Abaziji gazdi Talijanu pokazao određeni prst i baruničina sobarica postali su moji roditelji.
S odmakom od gotovo stotinu godina šetao sam prekrasnim prostorijama palače Dverce koju je barunica, čija je sobarica bila moja mama, darovala gradu Zagrebu. Kad sam ušao u salon u kojem je barunica primala svoje visoko društvo na popodnevni čaj, primijetio sam u pozadini malu, intimno uređenu sobicu - nije li to bio baruničin budoar? Siguran sam da tu, na jednom od zidova prekrivenima skupocjenim tapetama, moraju postojati tajna vrata...
Kad su tog ljeta u Zagrebu pušteni u promet novi tramvaji, bio sam silno ponosan. Kao prvo, tramvaji su naš hrvatski proizvod, a osim toga, imam osobnu poveznicu sa ZET-om: moj je tata počeo raditi na tramvaju još onda, kako sam ga znao zezati, kad su otpustili konje.
Mama i tata upoznali su se davno u Abaziji, danas Opatiji bajnoj, gdje je mama bila kinderfrajla, a tata osobni šofer talijanskog veleposjednika, sinjora Albertija koji se, između ostalog, bavio izvozom drva na veliko, prvenstveno u Italiju.
Loša je bila navika sinjora Albertija da tijekom jutarnjeg obilaska vile, dok je njegova sinjora još bila u krevetu, osobno pozdravi svakog člana osoblja, tj. služinčadi. Sobarice su najčešće bile zajapurene od srama, kad bi ih blago pljesnuo po guzi, a kuharicu je Miciku za to mjesto znao ščipnuti. Mici je svako jutro bila osupnuta, no to joj, izgleda, ipak nije previše smetalo. Govorila je kako trpi radi mira u kući jer zamislite, napomenula bi, kakav bi to skandal bio da prijavi sinjori!
Moja je mama bila privilegirana jer je sinjor Alberti prema njoj imao respekt i tijekom jutarnjih rituala samo bi je pomilovao po obrazu, pitajući: Kako su dječica, bella Antonela? Nije mi poznato kako je reagirala, ali tata to nije mogao trpjeti unedogled, budući da je s mojom mamom imao časne namjere. To je, vjerojatno ne baš suptilno, priopćio Talijanu koji mu je promptno dao otkaz, rekavši neka vodi i svoju Antonelu koju, napomenuo je, niti ne zaslužuje.
Nakon što mu je pokazao jedan određeni prst, tata je pokupio mamu i njezinu nerazdvojnu prijateljicu kuharicu Mici i otišli su u Zagreb. Tu je tata, inače šofer-mehaničar, odmah dobio posao u ZET-u kao vozač, što je ostao do kraja života. Iako je moja mama kasnije govorila da je zaslužila nekog boljeg, ja sam uvijek bio ponosan na tatu tramvajca.
U Zagrebu je mama, zahvaljujući dobrim preporukama sinjore Alberti, dobila posao sobarice kod barunice u palači Dverce na Gornjem gradu. Slučaj je htio da je barunica trebala i kuharicu, pa je sinjora svoje najbolje mišljenje prenijela i o Miciki, uvjerivši barunicu da tako vrsnu kuharicu ne bi nikad pustila, da perverzni sinjor Alberti nije imao rukopipateljnu naviku.
Bilo je to doba kad je Zagreb živio pod austro-ugarskim utjecajem u politici, kulturi i još koječemu, primjerice modi. Korzeti koje su dame tada nosile bili su tako zategnuti da su i najjadnije grudi uz pomoć rafiniranih dekoltea postajale impozantna poprsja. Kneginje, grofice, barunice, baronesse i ostale dame iz visokog društva morale su imati sluge, u međusobnu konverzaciju ubacivale su se obavezno strane riječi, uglavnom njemačke, a ovisno o porijeklu, i mađarske. To je često dovodilo do komičnih situacija i zabuna, budući da je na velikim imanjima bilo mnogo slugu, vrtlara, konjušara, čije je obrazovanje najviše dosezalo do pokojeg razreda pučke škole.
Kuharica Mici, nažalost, nije dugo bila kod barunice – zaljubivši se u poštara, napravila je glupu pogrešku. Naime, jednom kad je Mici nakratko izašla iz kuhinje u kojoj je poštar po već ustaljenoj navici gablao, uzevši iz špajze poveću kobasicu, to je primijetila nadglednica podruma i skladišnih prostorija. S obzirom na to da je nadglednica bila Mađarica, a Micika i poštar zagorsko-slovenska simbioza, nestanak kobasice bio je dovoljan razlog da milostiva barunica i nadglednica podruma zahvale Miciki na njezinim uslugama i siroticu momentalno ispraše iz palače. Značajna je ipak bila ljubavnička konotacija slučaja, za koju je izgleda barunica imala puno razumijevanja, pa je Mici ubrzo dobila mjesto šefice kuhinje na jednom veleposjedu pokraj Zagreba.
Kako su preporuke bivših poslodavaca bile odlučujuće pri zapošljavanju, a plemeniti je veleposjednik imao iz nekog razloga puno povjerenje u barunicu, jedna riječ moje mame sobarice u baruničine uši bila je dovoljna da plemenitaš shvati kako njegov dvorac nikako ne može funkcionirati bez šefice kuhinje. To što je moja mama sobarica često u noćne sate morala otključavati tajna vrata baruničina budoara, kroz koja su ulazili posjetioci, među kojima i pojedini plemenitaši, te ih nakon nekoliko sati ponovno zaključavati, najvjerojatnije nije imalo nikakve veze sa slučajem Mici.
Danas bi zli jezici cijelu priču vjerojatno svrstali pod sitnu korupciju, no danas su i druga vremena. Tada je bilo općepoznato da je barunica vodila prilično slobodoljubiv život, pa bih zapravo mogao biti i pomalo ponosan što je moja mama sobarica bila osoba od velikog baruničinog povjerenja i imala popriličnu ulogu u otvaranju i zatvaranju tajnih vrata.
Prema pričanju moje mame sobarice, znalo je biti i komičnih zgoda, primjerice, kad bi neki oficir navrat- nanos morao nestati iz budoara, a zaboravio u žurbi uzeti sablju ili se ne bi stigao opasati. Takve zavrzlame kasnije bi rješavali ordonanci i – sobarice. Diskrecija bi se svakako posebno bogato nagradila.
Dakle, sobarice su poprilično bile odgovorne i za logistiku, kako bi turbulentan način života visokog društva besprijekorno funkcionirao. Dobavljači, poštari, mesari i sluge u kući morali su biti u jako dobrom odnosu s glavnom sobaricom, ako su htjeli čuti pikantne podatke iz prve ruke, koje su kasnije u obliku trača plasirali dalje. Ako pretpostavim da je moja mama i u prijenosu tih informacija imala svoje prste, nisam siguran bih li i na to trebao biti ponosan.
No, kako bilo, stvari su tekle svojim tijekom, a šofer koji je svojedobno u Abaziji gazdi Talijanu pokazao određeni prst i baruničina sobarica postali su moji roditelji.
S odmakom od gotovo stotinu godina šetao sam prekrasnim prostorijama palače Dverce koju je barunica, čija je sobarica bila moja mama, darovala gradu Zagrebu. Kad sam ušao u salon u kojem je barunica primala svoje visoko društvo na popodnevni čaj, primijetio sam u pozadini malu, intimno uređenu sobicu - nije li to bio baruničin budoar? Siguran sam da tu, na jednom od zidova prekrivenima skupocjenim tapetama, moraju postojati tajna vrata...
