Napisala: Melita Cesar
- Sada se oprostite, mi ćemo izaći - čula sam liječnika kako govori mojoj djeci.
Zatim jecanje, grčevit plač moje majke, muž je ljubio moju ruku, brat molio tiho. Nešto je palo na pod, možda vaza sa cvijećem, tople suze kapale su po mojem licu.
- Ona je odavno na drugoj strani, njezin je mozak klinički mrtav već toliko godina, ovo je samo vegetiranje, pustite je da dostojanstveno ode.
Čula sam lagani klik i odahnula. Vidjela sam plavo nebo i kanjon rijeke Blyde, drevne granitne stijene i srebrnu rijeku kopača zlata, zatim gorje Bungle Bungle i koraljni greben Australije, deltu rijeke MacKenzie, Angelove slapove, yunnanonsku kamenu šumu i stazu zaljubljenih, Sognefjord i plavozeleni Neptun.
*****
Kad sam bila mlada djevojka, a to je bilo u prvoj polovini prošlog stoljeća, sanjala sam da ću biti pustolovka, istraživačica nepoznatih krajeva, novinarka, spisateljica. Nikada nisam željela biti glumica, manekenka, missica, učiteljica ili nedajbože bankarica.
Sanjala sam i o velikoj ljubavi i točno sam znala kako bi On trebao izgledati: intelektualac, pustolov, zaljubljenik u putovanja i daleke zemlje, visok, vitak, plavokos s plavim očima, Šveđanin, Norvežanin ili Irac, eventualno Dalmatinac. Željela sam dvoje djece – djevojčicu i dječaka, sanjala o tome kako ćemo ih zajedno odgajati.
Što mi je stajalo na putu snova? Ništa. Bila sam mlada, zdrava i pametna. Sve je bilo na dlanu, a dlan je bio ispružen i govorio: uzmi!
I znate li kako se život odvio? Moji neprežaljeni roditelji nenadano su se rastali. Razlog: mlada žena. Tata se odselio, a mama, ponižena i prestravljena od života, vratila na selo svojoj majci jer tamo je imala obitelj, pomoć oko djece i posao u susjednom gradu. Mene nitko ništa nije pitao.
Mama, osjetljiva kakva je bila, pala je u depresiju i mnogo vremena provodila na liječenju u bolnici. Brat, pogođen očevim postupkom i majčinom bolešću, odao se piću. Baka je ubrzo umrla. Tata je poručio da bi bilo najbolje da se zaposlim i dobro udam, da budem svoj čovjek - tako je rekao.
Tako je i bilo. Zaposlila sam se u banci. Tu sam upoznala muža, bio mi je šef. Bio je intelektualac, moje visine, crne kose i crnih očiju, pa su ga zvali Cigi. Naš čovjek iz Garešnice. Nije se zanosio pustim maštarijama, nego je slobodno vrijeme provodio na polju, uživao radeći na zemlji i oko motora. Pristojno smo živjeli i redovno s kćeri i sinom išli na more i kraće izlete. Imala sam dobru djecu, dobrog muža, posao, kuću i voćnjak. Bila sam potpora bratu u odvikavanju od alkohola i majci utočište u razdobljima depresije.
Život je siv, nikada nije samo bijel ni samo crn. Moj je bio u nijansi svijetlosive. Što mi je nedostajalo?
Zaboravila sam sebe. Dobro da sam se sjećala svog imena, a kamoli snova! Zvali su me Pepa. Nemam pojma zašto nosim taj glupi nadimak, vjerojatno zato jer je moj sin govorio mama pepa umjesto mama šeta. Kasnih večeri sjedila bih u flanelskoj spavaćici i vunenim čarapama, sanjajući o životu skitnice i pjesmi „Ove noći mogu napisati najtužnije stihove na svijetu“, pa bih samu sebe opsovala, gledajući muža kako slatko spava pokraj djece.
Kako je život bio običan, i kraj je bio običan. Bila sam u kasnim tridesetima, kad sam pala iz traktora koji me prignječio i na mene sasuo sav krumpir kojeg smo izvadili na polju. Traktor je vozio moj brat koji od toga dana nije popio ni kap alkohola. Svako zlo za neko dobro.
S teškim ozljedama mozga i u komi prevezena sam u bolnicu. Sve čega se sjećam bilo je pitanje: Možete li reći kako se zovete? Emanuela, promucala sam svoje lijepo pravo ime.
Sada sam mlada, lijepa, zaljubljena i sretna. Moji se snovi ostvaruju.
- Sada se oprostite, mi ćemo izaći - čula sam liječnika kako govori mojoj djeci.
Zatim jecanje, grčevit plač moje majke, muž je ljubio moju ruku, brat molio tiho. Nešto je palo na pod, možda vaza sa cvijećem, tople suze kapale su po mojem licu.
- Ona je odavno na drugoj strani, njezin je mozak klinički mrtav već toliko godina, ovo je samo vegetiranje, pustite je da dostojanstveno ode.
Čula sam lagani klik i odahnula. Vidjela sam plavo nebo i kanjon rijeke Blyde, drevne granitne stijene i srebrnu rijeku kopača zlata, zatim gorje Bungle Bungle i koraljni greben Australije, deltu rijeke MacKenzie, Angelove slapove, yunnanonsku kamenu šumu i stazu zaljubljenih, Sognefjord i plavozeleni Neptun.
*****
Kad sam bila mlada djevojka, a to je bilo u prvoj polovini prošlog stoljeća, sanjala sam da ću biti pustolovka, istraživačica nepoznatih krajeva, novinarka, spisateljica. Nikada nisam željela biti glumica, manekenka, missica, učiteljica ili nedajbože bankarica.
Sanjala sam i o velikoj ljubavi i točno sam znala kako bi On trebao izgledati: intelektualac, pustolov, zaljubljenik u putovanja i daleke zemlje, visok, vitak, plavokos s plavim očima, Šveđanin, Norvežanin ili Irac, eventualno Dalmatinac. Željela sam dvoje djece – djevojčicu i dječaka, sanjala o tome kako ćemo ih zajedno odgajati.
Što mi je stajalo na putu snova? Ništa. Bila sam mlada, zdrava i pametna. Sve je bilo na dlanu, a dlan je bio ispružen i govorio: uzmi!
I znate li kako se život odvio? Moji neprežaljeni roditelji nenadano su se rastali. Razlog: mlada žena. Tata se odselio, a mama, ponižena i prestravljena od života, vratila na selo svojoj majci jer tamo je imala obitelj, pomoć oko djece i posao u susjednom gradu. Mene nitko ništa nije pitao.
Mama, osjetljiva kakva je bila, pala je u depresiju i mnogo vremena provodila na liječenju u bolnici. Brat, pogođen očevim postupkom i majčinom bolešću, odao se piću. Baka je ubrzo umrla. Tata je poručio da bi bilo najbolje da se zaposlim i dobro udam, da budem svoj čovjek - tako je rekao.
Tako je i bilo. Zaposlila sam se u banci. Tu sam upoznala muža, bio mi je šef. Bio je intelektualac, moje visine, crne kose i crnih očiju, pa su ga zvali Cigi. Naš čovjek iz Garešnice. Nije se zanosio pustim maštarijama, nego je slobodno vrijeme provodio na polju, uživao radeći na zemlji i oko motora. Pristojno smo živjeli i redovno s kćeri i sinom išli na more i kraće izlete. Imala sam dobru djecu, dobrog muža, posao, kuću i voćnjak. Bila sam potpora bratu u odvikavanju od alkohola i majci utočište u razdobljima depresije.
Život je siv, nikada nije samo bijel ni samo crn. Moj je bio u nijansi svijetlosive. Što mi je nedostajalo?
Zaboravila sam sebe. Dobro da sam se sjećala svog imena, a kamoli snova! Zvali su me Pepa. Nemam pojma zašto nosim taj glupi nadimak, vjerojatno zato jer je moj sin govorio mama pepa umjesto mama šeta. Kasnih večeri sjedila bih u flanelskoj spavaćici i vunenim čarapama, sanjajući o životu skitnice i pjesmi „Ove noći mogu napisati najtužnije stihove na svijetu“, pa bih samu sebe opsovala, gledajući muža kako slatko spava pokraj djece.
Kako je život bio običan, i kraj je bio običan. Bila sam u kasnim tridesetima, kad sam pala iz traktora koji me prignječio i na mene sasuo sav krumpir kojeg smo izvadili na polju. Traktor je vozio moj brat koji od toga dana nije popio ni kap alkohola. Svako zlo za neko dobro.
S teškim ozljedama mozga i u komi prevezena sam u bolnicu. Sve čega se sjećam bilo je pitanje: Možete li reći kako se zovete? Emanuela, promucala sam svoje lijepo pravo ime.
Sada sam mlada, lijepa, zaljubljena i sretna. Moji se snovi ostvaruju.
