Napisala: Melita Cesar
1949., Zagreb
DARKO
Imam sedam godina. Pamtim dobro tu Novu godinu. U Zagrebu, kao i uvijek, pao je snijeg. Stanovali smo blizu Krešimirovog trga. Doček nove planirao se nekoliko mjeseci unaprijed, gdje i kod koga će se čekati. Moja glavna zadaća bila je saznati od Bobija kakvu će haljinu imati njegova mama Zdenka i kakve boje. Moja se mama panično bojala da se ne pokažu u istoj ili sličnoj haljini.
Haljina se šivala u salonu Elegancija kod Đurđe i ja sam zajedno s Bobijem virio kroz vrata salona, dok se teta Zdenka odijevala i vrtjela pred zrcalom. Haljina je bila tamnoplava s bolerom i meni je bila lijepa. Mami sam opisao sve što sam vidio, dok je ona vikala po kući:
- Kaj si ona misli, ukrala mi je ideju! Pa ti budi dobar sa susjedima! Ti si me odao! - razgoropadila se mama, skinula mi hlače i udarila me dva-tri puta po guzi, dok me baka nije iščupala iz njezinih ruku.
Zbog svađe se nije išlo na doček u Gradsku kavanu, nego se nova godina čekala kod nas doma. Na iznenađenje svih prisutnih, moja mama i teta Zdenka pojavile su se u potpuno istim crvenim haljinama, kupljenima u dućanu Vesna. To je bilo dovoljno da moja mama ukiseli lice i spusti nos kao kiseli krastavac.
Moj tata Vili, da bi izgladio situaciju, pohvalio je ukus objema. Mami je rekao da ima stila, a teti Zdenki da ona ima... ono... tijelo. To je rekao i namignuo. Baka je na tu izjavu istaknula metlu kao zastavu u hodniku i podvukla da je ovo ipak njezin stan.
Nakon toga stigli su susjedi, kumovi i dva nenajavljena gosta koji su, kako kaže baka, pojeli pola odojka, zdjelu francuske salate i sve vanil-kiflice.
Bobi i ja najviše smo se veselili čokoladicama i bombonima. Tata je mami poklonio gumene rukavice za pranje suđa i pregaču s natpisom „Dobra žena dobro kuha“. Baka je dobila nove okvire za naočale, a teta Zdenka sapun Mirisni potok.
Zbog sapuna mama je odbila novogodišnji valcer, pa je tata plesao s tetom Zdenkom i vidio sam kad ju je uštipnuo za guzu. To sam rekao mami koja mi je istegnula uši i rekla da se maloj djeci priviđaju razne stvari.
Baka je, unatoč ponudama, plesala mašući metlom. Rekla mi je da se na Novu godinu donose odluke: mali male, a veliki velike. Zato što mi je tata nenadano obećao da će mi kupiti bicikl koji sam toliko želio, odlučio sam da dobro učim, slušam mamu i tatu i da ono što vidim, ne vidim jer imam bujnu maštu.
1974., Zagreb
DARKO
Minja i ja planirali smo ovu Novu godinu provesti na moru. Stariji sin kašlje, a mlađi ima kozice. Budući da su Bobi i njegova žena Vera trebali s nama autom, odustali su, a zbog toga i kumovi. Tako smo odlučili da ostanemo kod kuće. Baka ima veliki stan i dozvolila nam je da slavimo kod nje, a ona će paziti na djecu.
- Dementna je i jako stara - bunila se Minja, ali je na kraju pristala.
Susjedi pričaju da samu sebe zove s balkona. Mene naziva gospodin prometnik, nije mi jasno zašto, a Minju zove padobrankom, što nju izbacuje iz takta.
- Nemam padobran, nisam se nikad vozila avionom, bojim se visine, zapamtite već jednom!!! - zajapurila bi se Minja, dok bi baka vikala:
- Iskači! Iskači!
Volio sam svoju baku, voljeli su je susjedi. Teške je dane dočekala. Brinuo sam se za nju, otkad nema više mame i tate. Poljubio sam je i predao poklon – dalekozor, to je htjela. Na trenutak sam bio dijete i vidio je kako vižljasto pleše s metlom, mladoliku, lijepu, punu života.
Došla je naša škvadra, kumovi, Bobi, Vera, teta Zdenka i njezin prijatelj koji nije stigao otputovati jer su mu izbušili gume na autu. Plesalo se, pjevalo, jelo i prejelo. Baka nije imala nadzor nad hranom, pa je prijatelju od tete Zdenke pozlilo zbog prejedanja.
Kao i uvijek, pokloni su bili dio pažnje, a sada i statusa, pa nisam štedio na Minji. Kupio sam joj kožnatu torbu, djeci rolšue i klizaljke, Bobiju kravatu Hugo Boss, a Veri sapun Proljetni lahor.
Kad je Minja ugledala sapun, lice joj je postalo kisela babura punjena zeljem. Moj je poklon otvorila pred svima: bokserice na kojima je pisalo „Možeš li ili misliš da možeš?“ Moj me sin Franjo pita:
- Tata, možeš ili ne možeš ili samo misliš da možeš?
- Mulac jedan! - opalim mu laganu čvrgu i izderem se: - Sve što čuješ, ne čuješ, što vidiš, ne vidiš!
Razmišljao sam i donio novogodišnje odluke: redovito vraćati kredit za stan, smanjiti minus na tekućem, učlaniti se u stranku, vježbati svaki dan, više vremena provoditi s djecom, kupiti navlake za auto, izbiti Veru iz glave.
2015., Zagreb
DARKO
Čekat ću novu godinu kod Bobija i Vere. Minja pjeva s anđelima. Djeca su daleko, jedan u Irskoj, drugi u Njemačkoj, trbuhom za kruhom. Teško je s jednom mirovinom biti star i biti sam.
- Bila su to divna vremena... - vrti glavom Bobi. - Kako smo se onda družili, okupljali, pomagali međusobno! A gdje su svi oni divni ljudi kojih više nema...
Stegne me oko srca. Moj unuk Ante sjedi uz mene i samo viče: Yes, yes, vrteći mobitel. Dajem mu sto eura, strpa ih u džep razderanih traperica, promrmlja: Only... i sjedne za kompjutor.
- Pusti dijete, vidiš da ne razumije hrvatski! - ukori me Bobi. – E, moj Darko, naše je vrijeme prošlo, došlo novo stoljeće i nove generacije.
Poklanjam Bobiju pojas s magnetima za kralježnicu, koji sam kupio u Top shopu, a Veri sapun Vrijes i miris anemone.
Imam problem sa želucem, muči me žgaravica, imam i šećer, pa izbjegavam kolače. Malo sam jeo, ali smo zato potegnuli iz peharčeka. Naizmjence smo otplesali novogodišnji valcer s Verom kojoj se zavrtjelo u glavi i otišla je leći.
Bobi i ja cijeli smo život proveli zajedno. Bili smo i ostali najbolji prijatelji. Nazdravljali smo i nazdravljamo mrtvima i živima.
- Ljubav je jača od svega – rekao je Bobi, a mene su te riječi uzgrizle za srce radi Vere jer sam uvijek mislio da je volim više od njega.
- Dobro, kad već toliko vjeruješ u ljubav, koga si najviše volio?
Bobi je bio pripit, crven u licu, jezik mu se petljao. Odjednom me pogledao tako bistro i prodorno i potpuno trijezno rekao jasno i glasno:
- Najviše sam volio Minju.
Moje lice je pozelenjelo kao zelene rajčice iz miješane salate. U grlu mi je stala knedla, kad je unuk upitao:
- What Minja?
Zagrlim ga i kažem:
- Što misliš da jest, nije tako kako misliš!
Novogodišnje odluke: Što vidim, ne vidim, što čujem ne čujem, što mislim, ne mislim. Držati dijetu, ispisati se iz HDZ-a, češće ići s Bobijem na pecanje.
1949., Zagreb
DARKO
Imam sedam godina. Pamtim dobro tu Novu godinu. U Zagrebu, kao i uvijek, pao je snijeg. Stanovali smo blizu Krešimirovog trga. Doček nove planirao se nekoliko mjeseci unaprijed, gdje i kod koga će se čekati. Moja glavna zadaća bila je saznati od Bobija kakvu će haljinu imati njegova mama Zdenka i kakve boje. Moja se mama panično bojala da se ne pokažu u istoj ili sličnoj haljini.
Haljina se šivala u salonu Elegancija kod Đurđe i ja sam zajedno s Bobijem virio kroz vrata salona, dok se teta Zdenka odijevala i vrtjela pred zrcalom. Haljina je bila tamnoplava s bolerom i meni je bila lijepa. Mami sam opisao sve što sam vidio, dok je ona vikala po kući:
- Kaj si ona misli, ukrala mi je ideju! Pa ti budi dobar sa susjedima! Ti si me odao! - razgoropadila se mama, skinula mi hlače i udarila me dva-tri puta po guzi, dok me baka nije iščupala iz njezinih ruku.
Zbog svađe se nije išlo na doček u Gradsku kavanu, nego se nova godina čekala kod nas doma. Na iznenađenje svih prisutnih, moja mama i teta Zdenka pojavile su se u potpuno istim crvenim haljinama, kupljenima u dućanu Vesna. To je bilo dovoljno da moja mama ukiseli lice i spusti nos kao kiseli krastavac.
Moj tata Vili, da bi izgladio situaciju, pohvalio je ukus objema. Mami je rekao da ima stila, a teti Zdenki da ona ima... ono... tijelo. To je rekao i namignuo. Baka je na tu izjavu istaknula metlu kao zastavu u hodniku i podvukla da je ovo ipak njezin stan.
Nakon toga stigli su susjedi, kumovi i dva nenajavljena gosta koji su, kako kaže baka, pojeli pola odojka, zdjelu francuske salate i sve vanil-kiflice.
Bobi i ja najviše smo se veselili čokoladicama i bombonima. Tata je mami poklonio gumene rukavice za pranje suđa i pregaču s natpisom „Dobra žena dobro kuha“. Baka je dobila nove okvire za naočale, a teta Zdenka sapun Mirisni potok.
Zbog sapuna mama je odbila novogodišnji valcer, pa je tata plesao s tetom Zdenkom i vidio sam kad ju je uštipnuo za guzu. To sam rekao mami koja mi je istegnula uši i rekla da se maloj djeci priviđaju razne stvari.
Baka je, unatoč ponudama, plesala mašući metlom. Rekla mi je da se na Novu godinu donose odluke: mali male, a veliki velike. Zato što mi je tata nenadano obećao da će mi kupiti bicikl koji sam toliko želio, odlučio sam da dobro učim, slušam mamu i tatu i da ono što vidim, ne vidim jer imam bujnu maštu.
1974., Zagreb
DARKO
Minja i ja planirali smo ovu Novu godinu provesti na moru. Stariji sin kašlje, a mlađi ima kozice. Budući da su Bobi i njegova žena Vera trebali s nama autom, odustali su, a zbog toga i kumovi. Tako smo odlučili da ostanemo kod kuće. Baka ima veliki stan i dozvolila nam je da slavimo kod nje, a ona će paziti na djecu.
- Dementna je i jako stara - bunila se Minja, ali je na kraju pristala.
Susjedi pričaju da samu sebe zove s balkona. Mene naziva gospodin prometnik, nije mi jasno zašto, a Minju zove padobrankom, što nju izbacuje iz takta.
- Nemam padobran, nisam se nikad vozila avionom, bojim se visine, zapamtite već jednom!!! - zajapurila bi se Minja, dok bi baka vikala:
- Iskači! Iskači!
Volio sam svoju baku, voljeli su je susjedi. Teške je dane dočekala. Brinuo sam se za nju, otkad nema više mame i tate. Poljubio sam je i predao poklon – dalekozor, to je htjela. Na trenutak sam bio dijete i vidio je kako vižljasto pleše s metlom, mladoliku, lijepu, punu života.
Došla je naša škvadra, kumovi, Bobi, Vera, teta Zdenka i njezin prijatelj koji nije stigao otputovati jer su mu izbušili gume na autu. Plesalo se, pjevalo, jelo i prejelo. Baka nije imala nadzor nad hranom, pa je prijatelju od tete Zdenke pozlilo zbog prejedanja.
Kao i uvijek, pokloni su bili dio pažnje, a sada i statusa, pa nisam štedio na Minji. Kupio sam joj kožnatu torbu, djeci rolšue i klizaljke, Bobiju kravatu Hugo Boss, a Veri sapun Proljetni lahor.
Kad je Minja ugledala sapun, lice joj je postalo kisela babura punjena zeljem. Moj je poklon otvorila pred svima: bokserice na kojima je pisalo „Možeš li ili misliš da možeš?“ Moj me sin Franjo pita:
- Tata, možeš ili ne možeš ili samo misliš da možeš?
- Mulac jedan! - opalim mu laganu čvrgu i izderem se: - Sve što čuješ, ne čuješ, što vidiš, ne vidiš!
Razmišljao sam i donio novogodišnje odluke: redovito vraćati kredit za stan, smanjiti minus na tekućem, učlaniti se u stranku, vježbati svaki dan, više vremena provoditi s djecom, kupiti navlake za auto, izbiti Veru iz glave.
2015., Zagreb
DARKO
Čekat ću novu godinu kod Bobija i Vere. Minja pjeva s anđelima. Djeca su daleko, jedan u Irskoj, drugi u Njemačkoj, trbuhom za kruhom. Teško je s jednom mirovinom biti star i biti sam.
- Bila su to divna vremena... - vrti glavom Bobi. - Kako smo se onda družili, okupljali, pomagali međusobno! A gdje su svi oni divni ljudi kojih više nema...
Stegne me oko srca. Moj unuk Ante sjedi uz mene i samo viče: Yes, yes, vrteći mobitel. Dajem mu sto eura, strpa ih u džep razderanih traperica, promrmlja: Only... i sjedne za kompjutor.
- Pusti dijete, vidiš da ne razumije hrvatski! - ukori me Bobi. – E, moj Darko, naše je vrijeme prošlo, došlo novo stoljeće i nove generacije.
Poklanjam Bobiju pojas s magnetima za kralježnicu, koji sam kupio u Top shopu, a Veri sapun Vrijes i miris anemone.
Imam problem sa želucem, muči me žgaravica, imam i šećer, pa izbjegavam kolače. Malo sam jeo, ali smo zato potegnuli iz peharčeka. Naizmjence smo otplesali novogodišnji valcer s Verom kojoj se zavrtjelo u glavi i otišla je leći.
Bobi i ja cijeli smo život proveli zajedno. Bili smo i ostali najbolji prijatelji. Nazdravljali smo i nazdravljamo mrtvima i živima.
- Ljubav je jača od svega – rekao je Bobi, a mene su te riječi uzgrizle za srce radi Vere jer sam uvijek mislio da je volim više od njega.
- Dobro, kad već toliko vjeruješ u ljubav, koga si najviše volio?
Bobi je bio pripit, crven u licu, jezik mu se petljao. Odjednom me pogledao tako bistro i prodorno i potpuno trijezno rekao jasno i glasno:
- Najviše sam volio Minju.
Moje lice je pozelenjelo kao zelene rajčice iz miješane salate. U grlu mi je stala knedla, kad je unuk upitao:
- What Minja?
Zagrlim ga i kažem:
- Što misliš da jest, nije tako kako misliš!
Novogodišnje odluke: Što vidim, ne vidim, što čujem ne čujem, što mislim, ne mislim. Držati dijetu, ispisati se iz HDZ-a, češće ići s Bobijem na pecanje.
