Napisala: Sonja Zubović
(iz knjige priča "Goli carevi", Tekston, 2015.)
knjigu možete naručiti izravno od autorice
ili na: http://www.tekston.hr
Udarna vijest: velike poplave. Gledao je vodenu stihiju, izgubljene ljude, djecu, starce, životinje, nabacane stvari nošene strujom. U tom nevjerojatnom kaosu u krupnom planu kamera slučajno priču završi na nekom goblenu u bogato urešenom okviru.
Gobleni, modni ures građanskih kuća i stanova, čija je popularnost počela sedamdesetih godina prošlog stoljeća... činilo mu se kao neko davno vrijeme.
Kad bi ugledao neki goblen, sjetio se starog, debeljuškastog susjeda Pepeka. Bio je rodom iz Zagorja, miran, običan, vrlo pristojan, nenametljiv, udovac. Za stamenog, visokog muškarca dubokoga glasa imao je vrlo neobičan hobi. Naime, susjed Pepek najviše od svega volio je pikati svoje šarene goblene.
Nije bilo važno što su oni davno izašli iz mode. On je nakon gubitka žene jednoga dana uzeo u ruke njezin posljednji, nedovršeni goblen i nastavio gdje je ona stala. Učinilo mu se tada da su njezino veselje, mirnoća i njezina topla duša opet ovdje i žive s njim i uz njega. Tako je počelo, a dalje su se stvari događale same od sebe. Počeo je nalaziti mir.
Svaki put kad bi završio goblen koji je dugo radio, tako bi od veselja zajuškao, da se cijela zgrada zaorila, čak je susjed Joža znao pokucati na vrata:
- Još jedan je gotov?
- Da, završio sam Wiehlerovo Proljeće!
- Čestitam, susjed Pepek.
Nevjerojatne sitne radosti ispunjavale su ljudski život. Činilo mu se da je prije sve bilo puno jednostavnije, možda bi i njemu bilo bolje vesti goblene, a ne klizati prstima po elektroničkim pločicama, čitati vijesti i svakodnevno saznavati o stradanjima i nevoljama s cijelog planeta. Kad bi kupio goblen, pa ubadao iglom, mijenjao konac, dovršavao sliku, sigurno bi barem ponekad imao razlog zbog kojeg bi zajuškao od sreće.
Volio bi se sjetiti kad je posljednji put ciknuo ili podvrisnuo od veselja kao Pepek. Nije čak ni na proslavi Nove godine. Njegov cik i vrisak kao da su odavno ugušeni. Život mu se nekako glupo izrobotizirao, a nije ni primijetio kad se to dogodilo.
Svaki dan putuje na posao, psuje na istom križanju zbog kroničnih problema sa semaforom, ulazi u stakleni neboder, vozi dizalom na petnaesti kat, evidentira svoju prisutnost na radu, pali kompjutor, piše dopise, urudžbene brojeve, klase, prodaje, kupuje cijeli dan do pet popodne. Ponekad, ako stigne, pogleda kroz prozor u daljinu prema starome savskome mostu. Poslije se vraća kući, opet ludi na istom semaforu, on i Nada ručaju, sjedaju u fotelje, drijemaju, ne okrenu se i već je večer. Tako od ponedjeljka do petka, subotom i nedjeljom šačica trenutaka za osobnu slobodu, razgovor, šetnju, poneku utakmicu, kupovinu, pospremanje, pranje. Ma, sve skupa nja, nja, nja. Osjećao se kao zamorac ili hrčak. Svane ponedjeljak, okrene se, već je petak.
Učini mu se život tako kratak, a tako pretrpan glupostima i u većini slučajeva nepotrebnim stvarima, koje jedna poplava u trenutku nabaca na hrpu i odnese svojim putem u daljinu.
- Nado, molim te, obuci se odmah, idemo van!
- Umorna sam, kamo bismo morali ići sada?
- Vodim te na jedno važno mjesto.
Bila je iznenađena, ali se bez riječi na brzinu odjenula, kao što je rekao. To nije bio njegov stil ponašanja, znala je da su posrijedi veliki motivi.
U mirnoj tišini autom su stigli do starog savskog mosta. Bilo je to mjesto gdje su se prije puno godina prvi put poljubili. Pravila se kao da se toga nije sjetila, pa upita:
- Brinu te ove strašne poplave? Može li se nešto zaključiti iz toga što ovdje gledaš rijeku?
- Nismo došli zaključivati, Nado, nego malo prošetati, pustiti propuh kroz uši, ljepotice, jel' može?
- Ah, što je tebi danas, Darko, puca mi glava od klinaca u školi cijeli dan, a i bole me leđa, ali neka ti bude.
- Nado, vidiš da nije dobro biti štreber, što imaš od tog zaključivanja! Nema zadaće za tebe, samo se opusti i pogledaj kako je sve oko nas lijepo.
Šetali su u tišini, zavjerenički se smješkali jedno drugome, gledali rijeku, njezine obale, oblake u daljini, sve dok se nisu počela paliti prva svjetla.
- Bilo je tako lijepo! A tebi? Baš mi je pasalo prozračiti dušu od uvijek iste svakodnevne rutine.
Znaš i sama kako godinama gledam iz ureda ovaj naš stari most i našu rijeku, a ne znam zašto tako rijetko dolazimo ovdje.
- Koliko može osvježiti mala i jednostavna ljepota, obična šetnja, svježi zrak! Nemoj mi se smijati, ali čisto profesorski moram reći, ovdje uz rijeku mogu osjetiti neku gotovo pjesničku slobodu...
- Ta obična mala šetnja ne prodaje se na akciji u šoping-centru i na nju se ne naplaćuju porezi. Mi bismo to morali iskoristiti, zar ne?
- Mogli bismo češće dolaziti. U zraku već miriši proljeće...
- Kad jednog dana ne budemo mogli hodati, onda ćemo zajedno napraviti jedno Wiehlerovo Proljeće, uramit ćemo ga u veliki urešeni okvir i objesiti na zid, ako naiđe poplava, da ima što odnijeti!
Zagrli svoju Nadu i poljubi je u kosu.
(iz knjige priča "Goli carevi", Tekston, 2015.)
knjigu možete naručiti izravno od autorice
ili na: http://www.tekston.hr
Udarna vijest: velike poplave. Gledao je vodenu stihiju, izgubljene ljude, djecu, starce, životinje, nabacane stvari nošene strujom. U tom nevjerojatnom kaosu u krupnom planu kamera slučajno priču završi na nekom goblenu u bogato urešenom okviru.
Gobleni, modni ures građanskih kuća i stanova, čija je popularnost počela sedamdesetih godina prošlog stoljeća... činilo mu se kao neko davno vrijeme.
Kad bi ugledao neki goblen, sjetio se starog, debeljuškastog susjeda Pepeka. Bio je rodom iz Zagorja, miran, običan, vrlo pristojan, nenametljiv, udovac. Za stamenog, visokog muškarca dubokoga glasa imao je vrlo neobičan hobi. Naime, susjed Pepek najviše od svega volio je pikati svoje šarene goblene.
Nije bilo važno što su oni davno izašli iz mode. On je nakon gubitka žene jednoga dana uzeo u ruke njezin posljednji, nedovršeni goblen i nastavio gdje je ona stala. Učinilo mu se tada da su njezino veselje, mirnoća i njezina topla duša opet ovdje i žive s njim i uz njega. Tako je počelo, a dalje su se stvari događale same od sebe. Počeo je nalaziti mir.
Svaki put kad bi završio goblen koji je dugo radio, tako bi od veselja zajuškao, da se cijela zgrada zaorila, čak je susjed Joža znao pokucati na vrata:
- Još jedan je gotov?
- Da, završio sam Wiehlerovo Proljeće!
- Čestitam, susjed Pepek.
Nevjerojatne sitne radosti ispunjavale su ljudski život. Činilo mu se da je prije sve bilo puno jednostavnije, možda bi i njemu bilo bolje vesti goblene, a ne klizati prstima po elektroničkim pločicama, čitati vijesti i svakodnevno saznavati o stradanjima i nevoljama s cijelog planeta. Kad bi kupio goblen, pa ubadao iglom, mijenjao konac, dovršavao sliku, sigurno bi barem ponekad imao razlog zbog kojeg bi zajuškao od sreće.
Volio bi se sjetiti kad je posljednji put ciknuo ili podvrisnuo od veselja kao Pepek. Nije čak ni na proslavi Nove godine. Njegov cik i vrisak kao da su odavno ugušeni. Život mu se nekako glupo izrobotizirao, a nije ni primijetio kad se to dogodilo.
Svaki dan putuje na posao, psuje na istom križanju zbog kroničnih problema sa semaforom, ulazi u stakleni neboder, vozi dizalom na petnaesti kat, evidentira svoju prisutnost na radu, pali kompjutor, piše dopise, urudžbene brojeve, klase, prodaje, kupuje cijeli dan do pet popodne. Ponekad, ako stigne, pogleda kroz prozor u daljinu prema starome savskome mostu. Poslije se vraća kući, opet ludi na istom semaforu, on i Nada ručaju, sjedaju u fotelje, drijemaju, ne okrenu se i već je večer. Tako od ponedjeljka do petka, subotom i nedjeljom šačica trenutaka za osobnu slobodu, razgovor, šetnju, poneku utakmicu, kupovinu, pospremanje, pranje. Ma, sve skupa nja, nja, nja. Osjećao se kao zamorac ili hrčak. Svane ponedjeljak, okrene se, već je petak.
Učini mu se život tako kratak, a tako pretrpan glupostima i u većini slučajeva nepotrebnim stvarima, koje jedna poplava u trenutku nabaca na hrpu i odnese svojim putem u daljinu.
- Nado, molim te, obuci se odmah, idemo van!
- Umorna sam, kamo bismo morali ići sada?
- Vodim te na jedno važno mjesto.
Bila je iznenađena, ali se bez riječi na brzinu odjenula, kao što je rekao. To nije bio njegov stil ponašanja, znala je da su posrijedi veliki motivi.
U mirnoj tišini autom su stigli do starog savskog mosta. Bilo je to mjesto gdje su se prije puno godina prvi put poljubili. Pravila se kao da se toga nije sjetila, pa upita:
- Brinu te ove strašne poplave? Može li se nešto zaključiti iz toga što ovdje gledaš rijeku?
- Nismo došli zaključivati, Nado, nego malo prošetati, pustiti propuh kroz uši, ljepotice, jel' može?
- Ah, što je tebi danas, Darko, puca mi glava od klinaca u školi cijeli dan, a i bole me leđa, ali neka ti bude.
- Nado, vidiš da nije dobro biti štreber, što imaš od tog zaključivanja! Nema zadaće za tebe, samo se opusti i pogledaj kako je sve oko nas lijepo.
Šetali su u tišini, zavjerenički se smješkali jedno drugome, gledali rijeku, njezine obale, oblake u daljini, sve dok se nisu počela paliti prva svjetla.
- Bilo je tako lijepo! A tebi? Baš mi je pasalo prozračiti dušu od uvijek iste svakodnevne rutine.
Znaš i sama kako godinama gledam iz ureda ovaj naš stari most i našu rijeku, a ne znam zašto tako rijetko dolazimo ovdje.
- Koliko može osvježiti mala i jednostavna ljepota, obična šetnja, svježi zrak! Nemoj mi se smijati, ali čisto profesorski moram reći, ovdje uz rijeku mogu osjetiti neku gotovo pjesničku slobodu...
- Ta obična mala šetnja ne prodaje se na akciji u šoping-centru i na nju se ne naplaćuju porezi. Mi bismo to morali iskoristiti, zar ne?
- Mogli bismo češće dolaziti. U zraku već miriši proljeće...
- Kad jednog dana ne budemo mogli hodati, onda ćemo zajedno napraviti jedno Wiehlerovo Proljeće, uramit ćemo ga u veliki urešeni okvir i objesiti na zid, ako naiđe poplava, da ima što odnijeti!
Zagrli svoju Nadu i poljubi je u kosu.
