Skupovi
Centar za poticanje kreativnog izražavanja
  • Tko smo
    • Diana Kučinić
    • Mirela Kurnik
    • Željko Scotti
    • Suradnici >
      • Tomislav Kučinić
      • Smiljana Špika Prskalo
      • Sonja Zubović
      • Bernarda Bakula
      • Branko Radosavljević
      • Tena Orečić Tonković
  • Knjige
    • Putovanje kroz poštanske marke
    • Kad nas smrt rastavi
    • Ogrlica
  • PREDAVANJA
    • HRVATSKA HIMNA
    • CAMINO DE SANTIAGO
  • Filmovi
    • Oštrač
    • Zagrebačka Biblija
  • Kino Trnje
    • Filmski festival
  • Radionice
    • Radionica Leonardo
    • Pisanje sa Sonjom
    • Filmska radionica Kokice
    • Dramska radionica Skup
    • Radionica medijske kulture
    • Programi osobnog razvoja >
      • ZVUKOTERAPIJA GONGOVIMA
      • JOGA
  • ASTROLOŠKA ŠKOLA
  • Kratka priča
  • Kontakt

Vjeruj, nadaj se i ljubi i sretan budi

29/5/2016

0 Comments

 

Napisala: Jadranka Galiot

(priča iz knjige za djecu "Putovanja su stvarno čarobna",
​Panonski institut iz Gradišća u Austriji, 2016.; knjigu možete naručiti izravno od autorice)




​Za vikend sam bila sa svojom prijateljicom Vesnom i njenim ujakom Nikolom na selu kod Vesnine prabake. Premišljala sam se hoću li u posjet samo zbog zrelih trešanja u vrtu ili radi društva svojoj Vesni. 

Vesna me je nagovarala: 

- 
Ideš sa mnom, kod moje prabake ima svakakvih čuda.
- Ma, ne da mi se. Ne znam baš sa starim ljudima. Nemam prabaku ni pradjeda. Stari ljudi su sijedi i pogureni. Ne čine mi se zanimljivi. Tata mi je rekao da ne smijem tako razmišljati jer nikad nisam upoznala niti razgovarala sa starom osobom. Još mi je rekao da se to zove predrasuda.
​

Ipak sam došla kod bake Eve u Sotin kod Vukovara. Ona ima 84 godine i još sve radi sama. Vesnin ujak, a prabakin unuk, primio se posla. Kosio je travu u dvorištu, a mi smo sjedile ispod staroga oraha i pile prabakin sok od višanja. Nekako mi je bilo dosadno, nema uzbuđenja, rola, igrica, ni bicikala, samo stara kuća od čerpića.

- 
To je nepečena cigla, odnosno cigla sušena na suncu – tako mi je objasnio Nikola. 

Pala je proljetna kiša i baka nas je pozvala unutra. Imala sam što i vidjeti. Ljudi moji, to se više ne vidi ni u filmovima! Baka je po svojoj maloj kuhinji objesila puno pamučnih bijelih krpa na kojima su rukom izvezene rečenice i crteži koji su ilustrirali te rečenice. Vesna mi je rekla da se zovu kuharice ili zidnjaci. 

- 
To su domaćice stavljale za ukras kad sam ja bila mlada, ali nisu ih imale toliko puno, koliko ih ja imam sada, nego možda jedan ili dva iza štednjaka ili police s namirnicama, pokraj stola ili umivaonika – rekla mi je prabaka. 

Bilo je kuharica o osobnoj higijeni, o redu u kući i mnogih drugih, ali meni su se najviše svidjele sljedeće: 

„Vrijeme će proći, ruža će otpasti, naša ljubav nikada neće prestati.“ Ovu ću morati dati sestri da pošalje svom dečku Iliji u sms-poruci. 

I ova je dobra: „U barci sjedi sretan par, u srcu im plamti ljubavni žar.“ Jako je lijepa barka i mladi u njoj. Poruku bih mogla poslati Neveni. Ona radi na kruzeru. Možda tamo upozna dečka.


Evo i jedne ozbiljnije: „Ljubi dok cvatu ti ruže znaj, ljubi dok ljubavi nije kraj.“ Hm, to nije zgodno! 

Kuharica „Vjeruj, nadaj se i ljubi i sretan budi“ mi je jako lijepa. Znam, moja mama bi se složila i rekla: – Što nam drugo preostaje! 

- Vesna, zašto mi nisi rekla da je tvoja prabaka tako romantična?
- Svi su ljudi romantični, samo neki to pokazuju, a neki ne jer se srame biti osjećajni. 


Iznenadila sam se da prabaka zna tu modernu riječ: romantika. Uglavnom, bila sam oduševljena prabakinim stavovima o životu, a tek štrudlom od jabuka! Baka nam je pričala kako se u djetinjstvu morala brinuti za tatu i dva mlađa brata jer joj je mama mlada umrla. Pravila je i najljepše kolače u selu. Svi su uživali u njenom društvu jer je bila vesela, raspoložena, baš kao i sada. Vesna mi je pokazala pune ormare ženske srijemske i slavonske narodne nošnje koju će naslijediti od prabake jer ona je jedina praunuka. 

Popodne je brzo prošlo, a prabaka Eva mi je poklonila jednu kuharicu. Imala je duplikat one koja bi se mami najviše svidjela: „Vjeruj, nadaj se i ljubi i sretan budi.“ Bila sam sretna. Dar za mamu. Možda će ga objesiti u našoj kuhinji ili u svojem uredu! 


Ovo je bilo divno putovanje, poučno, romantično i putovanje na kojem su nestale sve moje predrasude prema starim ljudima. Tata će biti silno ponosan.  
0 Comments

Još samo večeras

1/5/2016

0 Comments

 
Napisala: Diana Kučinić 

(priča je nastala na radionici kreativnog pisanja Pisanje sa Sonjom u Centru Skupovi)



​
​Probudio se na svoj rođendan, zamišljen. Pogledao se u ogledalo i zaključio da se ne treba obrijati: dvodnevna mu brada sasvim dobro pristaje. Pažljivo se zagledao u kutove usana. Dvije tanke bore sa svake strane. Pogledom je pretražio čelo, tu su brazde namreškanih misli bile uočljivije. Bez naočala nije mogao točno procijeniti koliko su duboke lepezaste zrake bora oko očiju, ali sigurno je jedno: bile su tu. 

- Aaahhh – Tibor je glasno i duboko ispustio zrak iz pluća, poput balona s kojim je pustio moguću zabrinutost. 

Puštao je tako svaku misao s kojom se nije želio suočiti. Nije ga zabrinulo starenje – ta tek mu je 35 godina! - nego činjenica da je 35 godina života ostavilo trag na njegovu licu... ah, samo na licu! Gotovo da i nije bilo drugih tragova u njegovom životu. 

Škola, studij, posao, nekoliko mladenačkih ljubavi i jedna dvogodišnja veza. Rekla mu je da je dosadan, da joj nedostaje uzbuđenje u životu i ostavila ga prošle godine. Uzela je i psa kojeg je on jedne olujne večeri pronašao stisnutog uz kontejner. 

Osjetio je tupu bol u trbuhu, kad se sjetio čupavog crnog lajavca. Rekla mu je kako je koči da živi život punim plućima... i uzela psa. Što je, zaboga, pas imao s tim! 

Shvatio je da će zakasniti na posao, pa je nabrzinu navukao svijetlobež hlače i kariranu košulju koju je prvu napipao u ormaru.  

                                                                              ..... 

- Sreeeetaaaan rooođeeeendaaan!!!!! - zaorilo se iz otvorenog ureda i sudario se s dvadesetak razdraganih osmijeha svojih kolega, šarenim papirnatim trubicama i čokoladnom tortom na kojoj je bijelom kremom napisano Tibor i nacrtana tipka enter s brojem 35. 

Nasmijao se od srca i uživao u sveopćem ljubljenju i čestitanju. 

Obožavao je svoj posao programera, volio je atmosferu otvorenog ureda i poticajno okružje. Razumio je način na koji kompjutor razmišlja i uživao u nadmudrivanju s tehnologijom. Da barem tako razumije i žene! 

- Po-klon, po-klon! - začuo je skandiranje iza svojih leđa i ugledao najboljeg prijatelja Juru kako mu visoko u ruci na papirnatom tanjuru kao na srebrnom pladnju donosi crvenu kuvertu. 

- Ha, ha, nekad su kuverte bile plave! - našalio se Tibor, pomislivši s neugodom: nisu li mu valjda skupili nešto novca umjesto rođendanskog dara? 

- Ajde, stari, otvori, tu ti je nešto važnije od para! - namigne mu Jura. 

U kuverti je bila ulaznica za plesnu večer u Gradskoj kavani, koju organizira neki klub za samce. Lagana večera, šampanjac i ples. 

Upitnik iznad Tiborove glave postajao je sve veći, a onda mu ljutnja proleti kroz glavu: ma, nema šanse da ode na ples s nepoznatim ljudima, još k tome očito u namjeri da se upoznaju! 

- Večeras?! Kako to mislite, večeras?! Pa bit ću ovdje barem do... što ja znam... šest-sedam... 

- Nećeš, nećeš, Vjeko će te zamijeniti, ali možeš ti i s posla na ples, ako ti je tako draže! - odgovori mu Jura, smiješeći se, ali tonom koji nije dopuštao prigovor. - Bio si ti nekad plesač i pol, znamo te mi, sve dok te nije ona tvoja bivša odvukla nekud u brda, pa na bicikle, pa štajaznam kuda, ne znam zbilja što ste vas dvoje imali zajedničko! 

- No, no, o bivšima sve najbolje – ubaci se Vjeko – ali pazi, stari, činjenica je da imaš 35 i da voliš plesat, i da se nikad ne bi sam odlučio, i da tam sigurno bude kakvih komada, i da ti život ovak sam prolazi, i... 

- Ok, ok, shvatio sam - prekine ga Tibor. 

U sebi je već počeo smišljati razloge zbog kojih ipak ne bi otišao večeras u Gradsku kavanu, ali niti jedan mu se razlog nije učinio dovoljno jak. Pa, možda zbilja ode. Uostalom, što mu se može dogoditi! 

                                                                          ..... 

Vesna se lijeno protegnula u krevetu i pokušala sastaviti slike sna, prije nego što joj pobjegnu. Oblaci... neko cvijeće... plesala je... krasan osjećaj slobode! Bilo je već gotovo podne. Danas nije morala ići na posao, imala je slobodni petak. Njezinog sina poslije škole pokupit će baka i bit će kod nje cijeli vikend. Imala je tri dana samo za sebe, jes! Dobro, mora se priznati da je polovicu jednog dana upravo prespavala, ali koga briga! Izbor je samo njezin i uživala je u tome. 

Vesna je asistentica na fakultetu i s nepunih 40 godina jedna je od najperspektivnijih matematičarki u državi. No, njezin je najveći uspjeh – i najveća ljubav – sin Marko. 

Željela ga je svim srcem, jednako snažno koliko nije željela brak, vezanost za muškarca koji bi je, kako je vjerovala, sputavao. 

- Još samo večeeeraaaas... - zapjevušila je stari hit Drage Diklića, klizeći od aparata za kavu do kupaonice i natrag. 

Vesna je bila rokerica, ali je voljela i blues, opuštala se uz romantični saksofon Kennyja Geea. A na plesnim večerima koje je vodila u klubu za samce, što je bila njezina rekreacija za dušu i tijelo, svirali su vječni šlageri. 

- ... ruuuku mi daaaaj! – ispuštala je glasno Diklićeve nazalne tonove između gutljaja kave, dok je iz ormara vadila zlatnožutu lepršavu haljinu i plavi pareo, koji su poput leptira sletjeli na rub kreveta. 

Odjezdila je potom u kuhinju do frižidera i pogledom pretražila zalihu smrznute hrane. 

- Nešto lagano i brzo gotovo – odredila je svoj današnji ručak i izbor suzila na kuhane štrukle sa sirom. Voljela je kuhati za neku posebnu prigodu, ali pripremanje svakodnevnih obroka bilo joj je prava gnjavaža. 

Nasmiješila se na pomisao kako bi kuhanim štruklima sigurno još dodala i prepečeni luk, kad ne bi morala večeras voditi plesnu večer. To je posljednja večer u klubu prije ljetnih praznika, nema smisla da učiteljica plesa miriši po luku. 

Ponovno je zapjevala Diklićev refren, misleći na to kako novi plesni tečaj počinje tek najesen i kako će joj baš dobro doći stanka od druženja s ljudima. 

And we're rolling, rolling, rolling on the river!!!! Tina Turner na zvonu Vesninog mobitela zakotrljala se gromoglasno, prekidajući ritam starog šlagera. 

- Mikicaaa? Čuj, jel ti još danas navečer ideš k onima tvojima kaj se upoznavaju? - Dubravka je opet glumila da ne zna točno u kakvom klubu Vesna vodi plesnu školu. 

- Samci, draga, samci! Znaš, sami su, pa se druže – veselo je odgovorila prijateljici. 

- Viš, pa onda bi se i ti mogla s njima malo bliže podružiti – zacvrkutala je Dubravka iz mobitela. 

- Joj, daj, pliz, ne počinji! - nježno, ali odlučno Vesna je prekinula prijateljicu prije nego što se po tko zna koji put upecala na Dubravkin mamac i krenula objašnjavati kako joj nikakav muškarac doista ne treba. - Ja fakat uživam u braku sama sa sobom, ne znam kad buš ti to jednom već shvatila! 

- Je, je, sam' dok se ne pojavi neki samac koji... 

- Jesi ti mene nekaj trebala ili kaj?! - Vesna je ovaj put grubo prijateljici upala u riječ. 

- Frrrr, mikica, uvuci pandže, sam' sam te htela prečekirati da znam jel buš sutra išla s menom u šoping, kak smo si obećali – pomirljivo je Dubravka razgovor privodila kraju. 

- A znaš da budem. I baš se veselim, pa se sutra čujemo, prosim te, ne prije podna! - napomenula je Vesna, dajući prijateljici do znanja da će se večeras sigurno dugo zadržati. 

- Je, je, nemaš brige, pusa, bokić, cmokni mi Marka! 

- Marko je kod... ba...ke... - zaustila je Vesna, ali je Dubravka već prekinula vezu. 

                                                                          ..... 

Tibor je bio usred raspetljavanja nekog programa, kad mu je ekran zaklonila Vjekina ruka. 

- Doviđenja, bok, pa-pa, ti odlaziš! - mahao mu je Vjeko ispred nosa, naslanjajući se drugom rukom na njegov radni stol. 

- Daj, stari, vidiš da sam usred nečega! - obrecnu se Tibor. 

- Točno, jesi, ti si usred odlaska, taman se stigneš doma otuširat i do osam si u Gradskoj kavani. 

Tibor je znao da je svaka rasprava suvišna. A i morao je priznati da mu ideja o plesnoj večeri cijeli dan ne izlazi iz glave. Zapravo je odlučio otići, sjesti negdje u kut i vidjeti kako stvari teku. 

Sigurno će tamo biti neki stariji ljudi, a njega bi, ako bi već morao birati, privukle mlade cure. No, gdje bi ih uopće upoznao. A možda je on za njih prestar? I o čemu danas žene uopće pričaju? A možda su njegovi prijatelji ipak u pravu, možda je doista zadnji čas da se opet uključi u život? A možda je sve to s plesom nepotrebna gnjavaža? On zapravo ne želi nikakva nova poznanstva, no, samo bi mu trebalo da se opet onako razočara, da mu opet neka okrene leđa... 

Namatajući misli, Tibor se dovezao kući, otuširao, navukao iste svijetlobež hlače i košulju boje čokolade. Već je bio u hodniku, kad se vratio u kupaonicu i poprskao omiljenim Cool Waterom. 

- Nije to ništa drukčije nego da idem u kino ili kazalište – hrabrio je sam sebe i otišao u Gradsku kavanu. 

                                                                             ...... 

Opazio ju je, čim je ušao. Kao dugonoga leptirica lepršala je u zlatnožutoj haljini s plavim pareom oko vitkih kukova, plesala čas s jednim, čas s drugim, ispravljala, pokazivala korake i smijala se, smijala! Očarala ga je vedrina u njezinim očima, kad su im se – slučajno – nekoliko puta pogledi sreli. 

- A vi ćete cijelu večer tu sjediti? - osvanula je pred Tiborom. - Ja sam Vesna, učiteljica plesa, možda da i vas malo podučim? – nabacila je vragolasto. 

Držeći je oko struka u lelujavom ritmu english-valcera, Tibor je osjećao kako u njemu nešto pucketa, kao led na vodi koji se topi. Vesna je osjećala promjenu od neodlučnog početnog koraka do zanosne plesne čarolije. Osjećala je njegov miris, čvrsta ramena, osjećala je sve što nije već dugo osjećala. Oboje nisu primijetili da je glazba prestala. 

- Hm... da... vidim da vama ne treba poduka u plesu – Vesna se prva snašla, dok ju je Tibor još uvijek držao za obje ruke, kao da se boji, ako je pusti, da će odlepršati. 

- Morat ćeš me ipak pustiti... - šapnula mu je. 

Tibor je ostatak večeri proveo u svom kutu. Misli su mu se rojile, gomilale se stare dvojbe i pitanja, a onda bi se rasplinule svaki put, kad bi ulovio Vesnin osmijeh. 

Odvažio se i otišao do nje. 

- Vesna, ja bih želio još jedan ples! 

                                                                            ...... 


Konobari su počeli polako pospremati stolove, a Tibor i Vesna sjedili su u kutu Gradske kavane i pričali. Ruke bi im se povremeno dodirnule, ili bi je Tibor lagano pogladio po obrazu, ili bi mu ona nježno uhvatila pogled. 

- Dragi plesači, bilo nam je zadovoljstvo svirati večeras i ovom skladbom želimo vam laku noć! 

​Glazbenici su zasvirali Diklićev šlager i Tibor je Vesnu poveo na plesni podij. 
0 Comments
    Picture

    Kratka priča

    Kažu da je kratka priča danas najčitanija pisana forma. Koliko se emocija, informacija, opisa, zapažanja može prenijeti u dvije-tri-pet stranica teksta? Koliko događaja opisati, koliko misli razmijeniti, koliko duše ispuniti?
    U radionici kreativnog pisanja Pisanje sa Sonjom, koju u Centru Skupovi vodi književnica Sonja Zubović nastalo je nekoliko kratkih priča koje objavljujemo na našoj stranici, a i neki naši čitatelji i pratitelji Skupova šalju nam svoje radove. 
    Pričom Melite Cesar 
    "Punjene paprike" 
    otvorili smo u veljači 2015. ovu rubriku, sigurni da ćete uživati, čitajući svaki mjesec novu kratku priču po našem izboru! 

    Pisane radove koje nam pošaljete ne honoriramo, a objavljujemo ih po vlastitom izboru i u vlastitoj lekturi i redakturi.

    Archives

    October 2017
    February 2017
    January 2017
    December 2016
    November 2016
    October 2016
    September 2016
    August 2016
    July 2016
    June 2016
    May 2016
    March 2016
    February 2016
    January 2016
    December 2015
    November 2015
    October 2015
    September 2015
    August 2015
    July 2015
    June 2015
    May 2015
    April 2015
    March 2015
    February 2015

    Categories

    All

Powered by Create your own unique website with customizable templates.