Napisao: Mladen Gajer
(ulomak iz knjige "Sudac – svjedočanstvo jednog vremena",
Redak, 2016.;
knjigu možete naručiti na internetskoj adresi www.webknjizara.hr
ili izravno od autora)
U vrijeme kad je Krešo bio istražni sudac zakon nije dopuštao pobačaj. Bilo je to vrijeme brojnih nelegalnih pobačaja koje su obavljali i liječnici i babice-primalje, ali i razne "babe vračare" u pojedinim selima, pa i same žene.
Bilo je i brojnih čedomorstava i događaja sličnih čedomorstvu, što je također bilo povezano s nemogućnošću legalnog pobačaja.
O provođenju kontracepcije nije se uopće razgovaralo, a nisu postojale ni antibaby pilule jer se seksualna revolucija dogodila tek nekoliko godina kasnije. Tada se samo pričalo o tome kako se Slavonke pobrinu za to da ne rode drugo dijete, odnosno nakon prvog poroda postanu neplodne. Naime, babice su znale neposredno nakon poroda ženi nešto učiniti, zbog čega više nije mogla rađati. Tradicija je bila da Slavonke rađaju samo jedno dijete.
Je li to sve bila istina, Krešo nije istraživao, ali je zapamtio.
(...)
Bilo je jesenje predvečerje. Ugodno je sjediti u toploj sobi u takvo vrijeme. Na ulici je žmirkala slaba rasvjeta, a oko svjetiljki skupljala se sumaglica. Kiša je prestala, ali ugođaj kasne jeseni odražavao se u prozorskom staklu.
Zazvonio je telefon reskim zvukom. Njemački ovčar Raf trgnuo se iz sna i pogledao prema Kreši, kao da pita: Zar opet odlaziš bez mene u šetnju? Supruga je samo podignula glavu, ništa ne govoreći.
Krešo je nevoljko ustao, pogledao sat na kojem je bilo prošlo osamnaest i podigao slušalicu:
- Halo!
- Dobra večer! Ovdje Dmitar. Imamo jednu nejasnu smrt žene u selu, na cesti prema Novoj Gradiški.
- Može li pričekati do sutra?
- Mislim da je bolje sada to sve vidjeti. Možda ne bude ništa.
- Dobro, čekam te.
Kad se Krešo odjenuo, već je džip bio pred kućom. U autu je osim vozača bio samo Dmitar. Nije bilo kriminalističkog tehničara, što je Kreši bilo čudno, ali ništa nije pitao. Dmitar je odmah počeo govoriti:
- Dobio sam obavijest od svoga čovjeka iz sela kako je u jednoj kući umrla neka mlađa žena iz čudnih razloga, odnosno bez nekog posebnog razloga. Postoji mogućnost da mrtvozornik to prikrije, ako ima nešto sumnjivo. Znam da sam te izvukao iz tople kuće bez da sam unaprijed provjerio. Mislio sam da je bolje da krenemo zajedno, pa da odmah raščistimo slučaj.
- Dobro, da vidimo o čemu se radi.
Džip je vozio u noć cestom prema Novoj Gradiški, koja tada još nije bila asfaltirana poslije Brestovca. Vozilo se lagano jer je cesta bila puna blata, budući da seljaci nisu skidali blato s kotača traktora i kola prije izlaska na cestu. Stali su kod Gornjih Gučana. Vani je bio mrak i gotovo je cijelo selo bilo u potpunom mraku.
Dmitar krene prema obližnjoj kući i pozove Krešu da ga slijedi. Dok su hodali, rekao mu je:
- Mislim da je najbolje da ti moj čovjek kaže sve što zna, pa ćeš iz prve ruke saznati. Pa što da ja prenosim njegovo. Jasno, u spisu ga nećemo spominjati.
- U redu.
Krešo je shvatio da se radi o policijskom doušniku, a Dmitrovu je gestu smatrao izrazom povjerenja.
Ušli su u kuću i sjeli za stol na kojem je gorjela petrolejka. Dmitar je odmah rekao:
- Istražnom sucu možeš sve reći što i meni!
Čovjek je počeo tiho govoriti, kao da se boji da ga netko ne čuje, iako u kući, činilo se Kreši, nije bilo nikoga osim njih.
- Evo ovdje gore, u selu, pokazat ću vam poslije kuću, živi suseljan Mijo, sada star oko šezdeset godina. Prije nekoliko godina umrla mu je supruga i tako je ostao sam. Uskoro je uzeo mlađu ženu u kuću. Znate ono, nije se ženio, nego su samo tako živjeli. Jutros je iznenada umrla. U selu se priča da je bila trudna i da je vjerojatno kod neke babe išla na “čišćenje”, ali da je krenulo po zlu. Vidio sam da je popodne došao naš mrtvozornik iz Brestovca. Znam da voli piti i pitanje je što će napisati. Eto, to je sve.
Izvještaj je bio potpun i nije trebalo postavljati dodatna pitanja, osim zna li koja to baba radi ženama “čišćenje”. Nije znao.
- To znaju samo žene - dodao je.
Izašli su iz kuće. Čovjek im je pokazao Mijinu kuću i stazu kojom se moglo do nje doći.
Dmitar i Krešo krenuli su stazom uzbrdo. Dmitar bi povremeno upalio baterijsku svjetiljku, što nije moglo mnogo pomoći jer se blato nije moglo izbjeći. Konačno su stigli pred kuću. U mraku su vidjeli da je jedan prozor osvijetljen, a iza drugoga je neko svjetlo negdje treperilo. Između ta jedina dva prozora bila su vrata na koja je Dmitar odlučno pokucao, popevši se nekoliko stepenica do njih.
- Tko je? - začuo se promukli glas i u sljedećem se trenutku na vratima pojavio domaćin.
Dmitar predstavi:
- Ovo je istražni sudac, a ja sam iz policije i unutrašnjih poslova. Došli smo vidjeti što se ovdje događa.
- Pa što bi se trebalo tu događati? Umrla mi je žena i sada ja i ovaj čovjek pijemo, da joj bude lakše na onom svijetu. Sjednite, pa popijete i vi.
Sjeli su za stol za kojim je sjedio čovjek star otprilike šezdeset-sedamdeset godina. Na stolu je bila boca, a pred svakim po jedna čaša. Boca je bila gotovo prazna i sve je smrdjelo po lošoj rakiji, vjerojatno ispečenoj od repe ili krumpira jer te jeseni nije bilo šljiva. Soba je bila puna dima od cigareta i dima koji je izlazio iz limene peći u kojoj su pištala drva. Njih dvojica imala su crvene oči od dima i loše rakije. Ne obazirući se na Krešu i Dmitra, svaki je od njih popio još rakije iz svoje čaše.
Prostorija je očito služila i kao kuhinja i soba za boravak. U kući je bila još samo jedna soba. Sve je bilo zapušteno i staro, a i neuredno.
Dmitar je prvi upitao:
- Pa gdje je vaša žena?
- Ondje, u drugoj sobi.
- A tko bdije uz nju?
- Pa tko bi bdio?!
Krešo je shvatio Dmitrov način ispitivanja. Počeo je pitanjima o običaju da kraj odra mrtve osobe cijelu noć bdiju žene iz sela. Ali ovdje nije bilo žena. To je značilo da selo ne poštuje ni domaćina, a još manje pokojnicu.
- A od čega je žena bolovala?
- Pa od čega žene boluju, zna se.
Tada se Dmitar naglo okrenuo prema onom starijem, očito pijanijem muškarcu i upitao odrješito:
- A tko ste vi?
- Pa... pa... ja sam... ja... ja sam mrtvozornik.
- A tako. A od čega je umrla ta žena?
- Od iznemoglosti!
- Jeste li ispunili formular o smrti?
- Jesam, sve je u ovoj torbi!
- Onda izvadite iz torbe te vaše spise i predajte ovom istražnom sucu!
- A gdje piše da je on istražni sudac? Ima on to napismeno? Ja imam napismeno da sam mrtvozornik!
Na te riječi Krešo se zamislio. Pa ovaj pijanac ima pravo, osim svoje osobne iskaznice, Krešo nije imao nikakvu potvrdu da je sudac, odnosno istražni sudac.
Dmitar se nije dao smesti i mirno reče:
- Hoćeš li sada predati sve, cijelu svoju torbu ili da vodim i tebe i tvoju torbu u Požegu?
Mrtvozornik je predao torbu Dmitru bez pogovora, a Dmitar ju je dao Kreši. Samo letimičnim pogledom na obrazac vidjelo se da je mrtvozornik upisao kako je žena umrla prirodnom smrću od dugotrajne iznemoglosti.
Krešo i Dmitar pogledom su se dogovorili da krenu u sobu u kojoj je ležala pokojnica. Bio je tu jedan krevet, uređen kao odar i pokraj njega su gorjele dvije svijeće. Na krevetu je ležala mrtva žena, ne starija od trideset godina. Sama uz dvije svijeće, izgledala je od svih napuštena i prije nego što je sahranjena.
Dmitar je baterijom osvijetlio krevet i podigao ponjave. Cijeli je krevet bio natopljen krvlju, a sukrvica je natopila i pod ispod kreveta. Nitko to nije oprao ni očistio. Bilo je očito da je žena iskrvarila.
Ponovno su sjeli za stol za kojim su domaćin i mrtvozornik pušili.
Započeo je neslužbeni razgovor s domaćinom, bez upozorenja o njegovim pravima i slično. Pa bio je pijan, iako manje od mrtvozornika. Uostalom, nije se vodio ni zapisnik. Samo je Dmitar izvadio svoj mali blok u koji je zapisao ime domaćina, pokojnice i mrtvozornika.
Iz razgovora je proizlazilo kako je zaista prije nekoliko godina domaćin ostao udovac i da je prije dvije-tri godine doveo u kuću ženu koja je sad umrla. Bila je iz jednog udaljenog sela. Znao je da je ostala u drugom stanju, znao je da je negdje otišla da se “očisti”, vratila se, legla u krevet i umrla.
Na pitanje zašto nije otišao po pomoć, po liječnika, kad je vidio da se žena ne osjeća dobro, odgovorio je:
- Ja sam ovu ženu uzeo sebi da radi i bude domaćica u kući, a ne da rađa djecu. Sama se trebala brinuti za to.
Nakon dulje stanke nastavio je:
- Pa kuda da ja idem od sramote! Pa ja sam čovjek na mjestu!
U tom trenutku na vratima se pojavio policajac. Vjerojatno je Dmitar vozaču rekao da ode po njega jer je pretpostavio kako će se slučaj razvijati.
Policajac je dobio zadatak da čuva mrtvo tijelo te noći, pijani mrtvozornik u jednom je trenutku nestao, ne tražeći ni svoju torbu, domaćin je ostao u kući, misleći na ženu koja ga je osramotila jer je s njim ostala trudna.
Krešo i Dmitar vratili su se kući još prije pola noći.
Službeni očevid, obdukciju s liječnikom i ostale hitne istražne postupke obavio je Krešin mlađi kolega s Općinskoga suda, budući da je Krešo imao dogovorena ročišta.
Umrla žena navodno je pokopana bez održanog sprovoda. Tako se ponaša selo kad nešto ili nekoga ne prihvaća.
Izvanbračni muž nakon nekoliko je mjeseci osuđen na godinu dana zatvora zbog nepružanja pomoći osobi u životnoj opasnosti. Nikada se nije saznalo tko je obavio pobačaj.
