Napisala: Sonja Zubović
(iz knjige priča "Goli carevi", Tekston, 2015.)
knjigu možete naručiti izravno od autorice
ili na: http://www.tekston.hr/kako-do-knjige.html
Priču "Kakav vjetar" u interpretaciji dramskog
umjetnika Roberta Kurbaše poslušajte OVDJE
- Kakav vjetar!
- Poludjet ću, moja frizura, oh... Strašno!
- Idemo, ne brinite. To je samo vjetar, pa što!
Bila je raščupana prve sekunde, čim je izašla iz zgrade. S naročitim zadovoljstvom promatrao ju je krajičkom oka. Spašavala je frizuru i trčala niz vjetar kao da će ga prestići, kao da ga može mimoići, kao da vodi rat, a ionako će joj vrijeme za dnevnu pauzu, kao i njemu, biti pometeno u trenutku. Ta je žena uvijek izgledala kao da je svaku dlaku na svojoj glavi čavlima prikucala. Sva je bila kontrolirana, programirana, prijetvorna, uz isti takav osmijeh... Hi, poludjet će, do kraja radnog vremena popravljat će frizuru! Baš sasvim suprotno nego kolegici, vjetar je bio njegov najdraži i najzabavniji prirodni prijatelj.
Danas je baš lijepo razigran, a čini se da u visinama već miješa plan oblacima. Ima specifičan smisao za slobodu! Najbolji je kad podiže suknje! Kapa dolje! Što se mene tiče, neka, nek' se vide gaćice... Nek' se otkriju bar malo tajnoviti predjeli, što da ne! Vjetar tako lijepo, kroz igru naslućuje, mami, pa izdaje. Neočekivan je, udvara se na svoj način između ženskih haljina. Ove zašprehane gospođe, zalizane malograđanke, posložene, uniformirane trebao bi još jače raščupati! - mrmljao je u sebi, izlazeći iz ureda.
Ionako, jedino lijepo što je imao od današnjeg dopodneva upravo je taj vjetar.
Prezirao je posao koji je radio. Osjećao se kao da je posađen u teglu, ali je već odavno sam sebi prestao brojati plodne dane. Osjećao se kastrirano, frustrirano, očajno! Zapravo, on je bio klasičan muškarac, mužjak koji je znao što je lov, što je pećina, a što ženka.
Što li on radi ovdje u nekoj općini, piše dopise kao kakva klimakterična teta! Do boli su mu bili dosadni ljudi kojima je okružen, osjećao se zarobljen i zagušen. Zarobljen svojim tekućim računom, računima koji su stizali nemilice u njegov poštanski sandučić. Ma, sve to zapravo činilo se kao jedan začarani krug, a on zarobljenik takvog života. Urudžbeni brojevi, klase, upravni postupci, registratori, prelijevanje iz šupljeg u prazno. Čemu sve to?! Dođe mu sve to stjerat' u krasni klinac, kupit' dvije-tri ovce i otići živjeti negdje u šumu, u neku brvnaru, buljit' kroz prozor u kišu, slušat' blejanje ovaca, vjetar s pašnjaka, riku medvjeda, vukova, tko zna čega. Pobjeći nekamo! Pobjegao bi nekamo gdje je živi život, gdje se pjeva slobodi, osobnoj slobodi, gdje si kao vjetar!
Gurne ruke u džepove i zastane, a pred njim se taman zavrtjela jedna mlada gospođica u borbi s vjetrom. Eh, jedino bi ga taj okret mogao zaokrenuti, jedino ta pirueta mogla bi ga odvratiti od žudnje za životom u šumi s ovcama. Znao bi voljeti, itekako bi znao voljeti...
- Izvolite, palo vam je!
- Hvala, ah, odnio je vjetar! Vrlo je nestašan – ljupko odgovori djevojka i uđe u autobus koji je, kao za peh, stigao baš u tom času na stajalište.
- Pričekajte, molim vas! - vikne za njom, nekako nemoćno.
Nije ni trepnuo i već je otišla. Padne mu na pamet pjesma... i ruši se zeleni autobus, tjeran jesenjim vjetrom niz jednu padinu... Nije se mogao sjetiti svih riječi. A taj autobus odnio je nadu, slutnju, žudnju, nadu u ljubav ove prelijepe gospođice.
Baci pogled na sat, pauza je već prošla. Morao se vratiti u svoju činovničku pećinu.
- Oprostite što kasnim - ispričao se.
- Dobro, dobro, sve je u redu, kolega, samo zatvorite vrata, puše sa svih strana, čak i ispod vrata. Eto, sve nas je danas taj vjetar propuhao!
- Hm, da, malo me propuhao... – nasmiješi se i odmah potom zapita zašto na ovim našim prostorima egzistira tako velik strah od propuha.
OVDJE poslušajte priču "Kakav vjetar" u interpretaciji dramskog umjetnika Roberta Kurbaše