Skupovi
Centar za poticanje kreativnog izražavanja
  • Tko smo
    • Diana Kučinić
    • Mirela Kurnik
    • Željko Scotti
    • Suradnici >
      • Tomislav Kučinić
      • Smiljana Špika Prskalo
      • Sonja Zubović
      • Bernarda Bakula
      • Branko Radosavljević
      • Tena Orečić Tonković
  • Knjige
    • Putovanje kroz poštanske marke
    • Kad nas smrt rastavi
    • Ogrlica
  • PREDAVANJA
    • HRVATSKA HIMNA
    • CAMINO DE SANTIAGO
  • Filmovi
    • Oštrač
    • Zagrebačka Biblija
  • Kino Trnje
    • Filmski festival
  • Radionice
    • Radionica Leonardo
    • Pisanje sa Sonjom
    • Filmska radionica Kokice
    • Dramska radionica Skup
    • Radionica medijske kulture
    • Programi osobnog razvoja >
      • ZVUKOTERAPIJA GONGOVIMA
      • JOGA
  • ASTROLOŠKA ŠKOLA
  • Kratka priča
  • Kontakt

One

26/5/2015

0 Comments

 
Napisao: Miroslav Juhant - Juha



Kupio sam ih, ako se dobro sjećam, lani u proljeće. Gazda mi je, kao prvom šegrtu u radionici, dao da popodne radim u fušu, pa je love bilo na pretek. Svojoj Staroj dao sam neku kintu za štrapac-cipele, a s ostatkom odlučio sam skočiti preko grane do Trsta, da sebi kupim nove hlače i usput se nadišem malo stranjskog zraka.

Bile su nove novcate s original crvenom markicom na guznoj strani i kožnatim znakom Levi Strauss. Carine se nisam bojao jer sam stare i jedine uvijek ostavljao s one strane, da bi se u Jugu vratil ko gospon čovek.

I tako sam s novom mondurom i lovom od fuša krenuo u lov na mačke, a kaj bi drugo.

Pavicu sam upoznao na tramvajskoj stanici. Ne mislim o tome govoriti, ali se uzdajte u moj trešnjevački šarm i jasno, novu obleku. Za pet minuta bila je zrela za subotnji sudar, a i za nekaj drugo; mozak mi je kod takvih stvari radil nevjerojatnom brzinom.

Kao i kod svake nove, i s Pavicom je sve štimalo. Poslije posla objedovali smo u nekoj menzi, a onda se s dekom ispod ruke zaputili na savski nasip, da uz trešnje iz susjedova vrta napravimo integraciju. Bila je divno divlja mačka, zagrijana do ključanja, tako da sam često zaboravljao na nove hlače i bilo mi je ravno do... Vraćali bi se pred večer, opijeni svježim zrakom i slatkim umorom. Večeri smo znali provoditi uz Hamzin sladoled, pokoju kremšnitu ili filmsku limunadu u radničkom Triglav kinu, u posljednjem ili bar pretposljednjem redu. Svoje birtaške, gemišt-izlete ostavljao sam najčešće za nedjeljne tekme.

Šetali smo često Ilicom. Volio sam tu ulicu. Mnogo ženskih; taj hobi nije me napuštao nikad, pa niti sad, kad sam bio seksualno sređen. Ujedno sam se u svakom izlogu mogao diviti svojim novim hlačama, kak se šika. Mislim danas da sam u njima i radio i ševio i jeo i spavao i sve se vrtilo oko njih. Bio je to moj radničko - jebački život koji sam provodio najbolje što sam znao.

Ljeto je polagano prolazilo. Fuša je bilo sve manje, a s Pavicom su počele trzavice. Morali smo polako Hamzin sladoled zamijeniti šetnjom po Tuškancu, a i gustiš uz savski nasip pomalo je zamarao Pavicu. Štrausice su postale komotnije, a počele su i pomalo blijediti. Sve manje smo šetali Ilicom.

Došla je i jesen. Štefu sam pomagao u berbi, a s Kinfom sam i dalje odlazio na ribičiju. Pavicu sam počeo viđati s frajerom iz limarije preko puta naše radionice, ali to nisam uzimao za ozbiljno.

Mošt je uskoro procurio i pečeni kesteni zamirišali su gradom. Sjećam se da sam se na Martinje sa Štefom tak nakresal, da sam na jednom plotu ostavio džep hlača. Sva sreća, to nije bio onaj na kojem je bila crvena markica. Još uvijek sam bio ponosan na njih, iako su očito gubile zapadnjačku boju.

Te zime je kasno počelo snježiti. S gazdom su odnosi krenuli loše, pa sam ostao bez fuša, a u radionici sam morao više rintati. Poslije posla obavezno sam odlazio Staroj na ručak. Nije više bilo love za menzu i Hamzu, a na subotnji plesnjak smo odavno zaboravili.

Pavicu sam sve češće viđao s frajerom iz limarije. Govorila bi mi da joj kit više pruža. Znao sam kaj je na stvari. Kit nije imao više šlifa od mene, ali je bio svoj gazda, mijenjao kola kao ja hlače i sve u svemu, mlatio je veću lovu.

Osjetio sam da je počelo pucati. Najprije između nogu. S vremenom je nestajala boja, a onda sam primijetio sivu podmuklu mrenu kroz koju se pomalo nazirala koža mog desnog jajeta. Rajc je bio dobar, ali to nikako nije bilo ono što me dražilo prošlog ljeta. Međutim, ta rupa i propuh i golo jaje nisu me toliko smetali, koliko me nerviralo što su kovane hiljadarke s vremenom provirivale kroz rupu na malom džepu, kapajući sve češće u donji, veći džep koji će se nešto kasnije isto početi prazniti. Bilo je to prelijevanje iz manje bačve u veću, što mi nije pomoglo da ne budem švorc. Crvena markica s mog desnog guza već je odavno otpala, pa sam i tu počeo osjećati propuh. Sve u svemu, puhalo mi je sa svih strana i došlo je vrijeme da se rastanemo.

Pavica se polako, bez većeg rešpekta prema meni počela javno špancirati s frajerom iz limarije. Gubio sam vlast, ali sam to još uvijek nekako gutao jer bi ipak tri dana u tjednu, kad je moja Stara radila noćnu smjenu, dolazila k meni da spoji ugodno bez korisnog.

Kvake za remen, oko kojih je Pavica znala zataknuti prste, već odavno su se rashodovale. Postupno su i gubile svoju svrhu. Prošlo je vrijeme kad sam zbog prekomjernog rada donjih udova bio tanak kao trlica. Sve više je trbušina držala hlače, pa mi nedostatak remena nije teško padao.

Pavica je sve češće izostajala s naših ležećih sudara. Bili su to uobičajeni ženski izgovori, glavobolja, ženske bolesti, posel kod kuće, sve do traženja njezine ženske slobode. Ovo posljednje me najviše pogađalo jer od svog pokojnog Starog to nisam imao priliku naučiti. Bilo mi je jasno da smo zreli za rastanak.

Koljena mojih hlača od silnog posla u radionici pomalo su poprimala izgled trudničkih sisa. Sve sam to nekako žvakao, ali kad se mrena između nogu kao metastaza proširila na ostale dijelove, zgadilo mi se. Nelikvidnost zbog prekomjernog odljeva postala je zabrinjavajuća, a propuh koji mi je hladio ud i jaja, ohladio je i srce i dušu.

Učinio sam to muški, bez milosti, bacivši ih oboje u smeće, nek se okoriste Cigani i ostala gradska sirotinja. 

0 Comments
    Picture

    Kratka priča

    Kažu da je kratka priča danas najčitanija pisana forma. Koliko se emocija, informacija, opisa, zapažanja može prenijeti u dvije-tri-pet stranica teksta? Koliko događaja opisati, koliko misli razmijeniti, koliko duše ispuniti?
    U radionici kreativnog pisanja Pisanje sa Sonjom, koju u Centru Skupovi vodi književnica Sonja Zubović nastalo je nekoliko kratkih priča koje objavljujemo na našoj stranici, a i neki naši čitatelji i pratitelji Skupova šalju nam svoje radove. 
    Pričom Melite Cesar 
    "Punjene paprike" 
    otvorili smo u veljači 2015. ovu rubriku, sigurni da ćete uživati, čitajući svaki mjesec novu kratku priču po našem izboru! 

    Pisane radove koje nam pošaljete ne honoriramo, a objavljujemo ih po vlastitom izboru i u vlastitoj lekturi i redakturi.

    Archives

    October 2017
    February 2017
    January 2017
    December 2016
    November 2016
    October 2016
    September 2016
    August 2016
    July 2016
    June 2016
    May 2016
    March 2016
    February 2016
    January 2016
    December 2015
    November 2015
    October 2015
    September 2015
    August 2015
    July 2015
    June 2015
    May 2015
    April 2015
    March 2015
    February 2015

    Categories

    All

Powered by Create your own unique website with customizable templates.