All Categories

Zaboravila sam sebe

30/10/2017

Napisala: Melita Cesar

- Sada se oprostite, mi ćemo izaći - čula sam liječnika kako govori mojoj djeci.

Zatim jecanje, grčevit plač moje majke, muž je ljubio moju ruku, brat molio tiho. Nešto je palo na pod, možda vaza sa cvijećem, tople suze kapale su po mojem licu.

- Ona je odavno na drugoj strani, njezin je mozak klinički mrtav već toliko godina, ovo je samo vegetiranje, pustite je da dostojanstveno ode.

Čula sam lagani klik i odahnula. Vidjela sam plavo nebo i kanjon rijeke Blyde, drevne granitne stijene i srebrnu rijeku kopača zlata, zatim gorje Bungle Bungle i koraljni greben Australije, deltu rijeke MacKenzie, Angelove slapove, yunnanonsku kamenu šumu i stazu zaljubljenih, Sognefjord i plavozeleni Neptun.

*****

Kad sam bila mlada djevojka, a to je bilo u prvoj polovini prošlog stoljeća, sanjala sam da ću biti pustolovka, istraživačica nepoznatih krajeva, novinarka, spisateljica. Nikada nisam željela biti glumica, manekenka, missica, učiteljica ili nedajbože bankarica.

Sanjala sam i o velikoj ljubavi i točno sam znala kako bi On trebao izgledati: intelektualac, pustolov, zaljubljenik u putovanja i daleke zemlje, visok, vitak, plavokos s plavim očima, Šveđanin, Norvežanin ili Irac, eventualno Dalmatinac. Željela sam dvoje djece – djevojčicu i dječaka, sanjala o tome kako ćemo ih zajedno odgajati.

Što mi je stajalo na putu snova? Ništa. Bila sam mlada, zdrava i pametna. Sve je bilo na dlanu, a dlan je bio ispružen i govorio: uzmi!

I znate li kako se život odvio? Moji neprežaljeni roditelji nenadano su se rastali. Razlog: mlada žena. Tata se odselio, a mama, ponižena i prestravljena od života, vratila na selo svojoj majci jer tamo je imala obitelj, pomoć oko djece i posao u susjednom gradu. Mene nitko ništa nije pitao.

Mama, osjetljiva kakva je bila, pala je u depresiju i mnogo vremena provodila na liječenju u bolnici. Brat, pogođen očevim postupkom i majčinom bolešću, odao se piću. Baka je ubrzo umrla. Tata je poručio da bi bilo najbolje da se zaposlim i dobro udam, da budem svoj čovjek - tako je rekao.

Tako je i bilo. Zaposlila sam se u banci. Tu sam upoznala muža, bio mi je šef. Bio je intelektualac, moje visine, crne kose i crnih očiju, pa su ga zvali Cigi. Naš čovjek iz Garešnice. Nije se zanosio pustim maštarijama, nego je slobodno vrijeme provodio na polju, uživao radeći na zemlji i oko motora. Pristojno smo živjeli i redovno s kćeri i sinom išli na more i kraće izlete. Imala sam dobru djecu, dobrog muža, posao, kuću i voćnjak. Bila sam potpora bratu u odvikavanju od alkohola i majci utočište u razdobljima depresije.

Život je siv, nikada nije samo bijel ni samo crn. Moj je bio u nijansi svijetlosive. Što mi je nedostajalo?

Zaboravila sam sebe. Dobro da sam se sjećala svog imena, a kamoli snova! Zvali su me Pepa. Nemam pojma zašto nosim taj glupi nadimak, vjerojatno zato jer je moj sin govorio mama pepa umjesto mama šeta. Kasnih večeri sjedila bih u flanelskoj spavaćici i vunenim čarapama, sanjajući o životu skitnice i pjesmi „Ove noći mogu napisati najtužnije stihove na svijetu“, pa bih samu sebe opsovala, gledajući muža kako slatko spava pokraj djece.

Kako je život bio običan, i kraj je bio običan. Bila sam u kasnim tridesetima, kad sam pala iz traktora koji me prignječio i na mene sasuo sav krumpir kojeg smo izvadili na polju. Traktor je vozio moj brat koji od toga dana nije popio ni kap alkohola. Svako zlo za neko dobro.

S teškim ozljedama mozga i u komi prevezena sam u bolnicu. Sve čega se sjećam bilo je pitanje: Možete li reći kako se zovete? Emanuela, promucala sam svoje lijepo pravo ime.

Sada sam mlada, lijepa, zaljubljena i sretna. Moji se snovi ostvaruju.

0 Comments

Wiehlerovo Proljeće

28/2/2017

1 Comment

Napisala: Sonja Zubović

(iz knjige priča "Goli carevi", Tekston, 2015.)
knjigu možete naručiti izravno od autorice
ili na: http://www.tekston.hr

Udarna vijest: velike poplave. Gledao je vodenu stihiju, izgubljene ljude, djecu, starce, životinje, nabacane stvari nošene strujom. U tom nevjerojatnom kaosu u krupnom planu kamera slučajno priču završi na nekom goblenu u bogato urešenom okviru.

Gobleni, modni ures građanskih kuća i stanova, čija je popularnost počela sedamdesetih godina prošlog stoljeća... činilo mu se kao neko davno vrijeme.

Kad bi ugledao neki goblen, sjetio se starog, debeljuškastog susjeda Pepeka. Bio je rodom iz Zagorja, miran, običan, vrlo pristojan, nenametljiv, udovac. Za stamenog, visokog muškarca dubokoga glasa imao je vrlo neobičan hobi. Naime, susjed Pepek najviše od svega volio je pikati svoje šarene goblene.

Nije bilo važno što su oni davno izašli iz mode. On je nakon gubitka žene jednoga dana uzeo u ruke njezin posljednji, nedovršeni goblen i nastavio gdje je ona stala. Učinilo mu se tada da su njezino veselje, mirnoća i njezina topla duša opet ovdje i žive s njim i uz njega. Tako je počelo, a dalje su se stvari događale same od sebe. Počeo je nalaziti mir.

Svaki put kad bi završio goblen koji je dugo radio, tako bi od veselja zajuškao, da se cijela zgrada zaorila, čak je susjed Joža znao pokucati na vrata:

- Još jedan je gotov?

- Da, završio sam Wiehlerovo Proljeće!

- Čestitam, susjed Pepek.

Nevjerojatne sitne radosti ispunjavale su ljudski život. Činilo mu se da je prije sve bilo puno jednostavnije, možda bi i njemu bilo bolje vesti goblene, a ne klizati prstima po elektroničkim pločicama, čitati vijesti i svakodnevno saznavati o stradanjima i nevoljama s cijelog planeta. Kad bi kupio goblen, pa ubadao iglom, mijenjao konac, dovršavao sliku, sigurno bi barem ponekad imao razlog zbog kojeg bi zajuškao od sreće.

Volio bi se sjetiti kad je posljednji put ciknuo ili podvrisnuo od veselja kao Pepek. Nije čak ni na proslavi Nove godine. Njegov cik i vrisak kao da su odavno ugušeni. Život mu se nekako glupo izrobotizirao, a nije ni primijetio kad se to dogodilo.

Svaki dan putuje na posao, psuje na istom križanju zbog kroničnih problema sa semaforom, ulazi u stakleni neboder, vozi dizalom na petnaesti kat, evidentira svoju prisutnost na radu, pali kompjutor, piše dopise, urudžbene brojeve, klase, prodaje, kupuje cijeli dan do pet popodne. Ponekad, ako stigne, pogleda kroz prozor u daljinu prema starome savskome mostu. Poslije se vraća kući, opet ludi na istom semaforu, on i Nada ručaju, sjedaju u fotelje, drijemaju, ne okrenu se i već je večer. Tako od ponedjeljka do petka, subotom i nedjeljom šačica trenutaka za osobnu slobodu, razgovor, šetnju, poneku utakmicu, kupovinu, pospremanje, pranje. Ma, sve skupa nja, nja, nja. Osjećao se kao zamorac ili hrčak. Svane ponedjeljak, okrene se, već je petak.

Učini mu se život tako kratak, a tako pretrpan glupostima i u većini slučajeva nepotrebnim stvarima, koje jedna poplava u trenutku nabaca na hrpu i odnese svojim putem u daljinu.

- Nado, molim te, obuci se odmah, idemo van!

- Umorna sam, kamo bismo morali ići sada?

- Vodim te na jedno važno mjesto.

Bila je iznenađena, ali se bez riječi na brzinu odjenula, kao što je rekao. To nije bio njegov stil ponašanja, znala je da su posrijedi veliki motivi.

U mirnoj tišini autom su stigli do starog savskog mosta. Bilo je to mjesto gdje su se prije puno godina prvi put poljubili. Pravila se kao da se toga nije sjetila, pa upita:

- Brinu te ove strašne poplave? Može li se nešto zaključiti iz toga što ovdje gledaš rijeku?

- Nismo došli zaključivati, Nado, nego malo prošetati, pustiti propuh kroz uši, ljepotice, jel' može?

- Ah, što je tebi danas, Darko, puca mi glava od klinaca u školi cijeli dan, a i bole me leđa, ali neka ti bude.

- Nado, vidiš da nije dobro biti štreber, što imaš od tog zaključivanja! Nema zadaće za tebe, samo se opusti i pogledaj kako je sve oko nas lijepo.

Šetali su u tišini, zavjerenički se smješkali jedno drugome, gledali rijeku, njezine obale, oblake u daljini, sve dok se nisu počela paliti prva svjetla.

- Bilo je tako lijepo! A tebi? Baš mi je pasalo prozračiti dušu od uvijek iste svakodnevne rutine.
Znaš i sama kako godinama gledam iz ureda ovaj naš stari most i našu rijeku, a ne znam zašto tako rijetko dolazimo ovdje.

- Koliko može osvježiti mala i jednostavna ljepota, obična šetnja, svježi zrak! Nemoj mi se smijati, ali čisto profesorski moram reći, ovdje uz rijeku mogu osjetiti neku gotovo pjesničku slobodu...

- Ta obična mala šetnja ne prodaje se na akciji u šoping-centru i na nju se ne naplaćuju porezi. Mi bismo to morali iskoristiti, zar ne?

- Mogli bismo češće dolaziti. U zraku već miriši proljeće...

- Kad jednog dana ne budemo mogli hodati, onda ćemo zajedno napraviti jedno Wiehlerovo Proljeće, uramit ćemo ga u veliki urešeni okvir i objesiti na zid, ako naiđe poplava, da ima što odnijeti!

Zagrli svoju Nadu i poljubi je u kosu.

1 Comment

Oči boje Višnje

31/1/2017

0 Comments

Napisala: Diana Kučinić

(u spomen na prijateljicu)

Mirogoj je okovan ledom, kao i cijeli grad ovog ledenog siječnja, čija hladnoća ne popušta do posljednjeg dana u mjesecu: ledi siječanj dah u plućima, siječe prste izvan rukavice, rumeni obraze. Mraz i inje okitili su mirogojske drvorede, a led se kao oklop navukao preko grobova pod bijelim pokrivačem od sipkoga snijega. Cvijeće, zaostalo još od Sesveta, mrtvo je, smrznuto u vazi, samo nekoliko umjetnih cvjetova crvenom bojom prkosi zimi.

Sutra bi joj bio rođendan.

Po ovakvoj bi se hladnoći sklupčala na fotelji, umotana u deku, čitala knjigu, pila čaj i uživala u samoći.

– Sad sam došla s posla i više ti ja danas nikam ne idem! Ušuškala sam se u toplom i želim malo biti lijena... A tebi ak' se izlazi po toj zimi, dođi na kavu!

Višnja je bila jedna od onih jakih žena koje znaju izboriti pravo na vlastiti izbor, pravo na pogreške i pobjede, život prema vlastitim mjerilima. Borila se za svoju slobodu još u djetinjstvu, pa kao mlada žena u brakovima koji su je gušili, pa kao samohrana majka dvoje djece. A pobijedila je i tumor koji joj se prije nekoliko godina podmuklo zavukao ispod čela.

Mudrost koju je stjecala na vlastitom iskustvu nesebično je dijelila – imajući razumijevanja i za tinejdžere, ljude u srednjim godinama i devedesetogodišnjake. U krug svojih prijatelja natiskala je i čistače i sveučilišne profesore, činovnike, umirovljenike, studente, radnike, književnike, liječnike, novinare... i krug je uvijek bio otvoren, kao i vrata njezina doma.

Ako bi netko ponekad i zaključio da je Višnja malo na svoju stranu, ona je zdušno branila svoje pravo da takva bude. I to je dopuštala i drugima.

Kad bismo trebali savjet, zvali bismo Višnju; kad bismo trebali podršku, ohrabrenje, poticaj – zvali bismo Višnju. Ali ako smo željeli kukati, bolje da je ne zovemo jer znamo što će reći:

- Joj, opet istu kozu dereš, daj, promijeni to što te muči ili prihvati, ali prestani kukati jer ništa nećeš riješiti!

Takva je bila Višnja – puna povjerenja u život i uvjerena da teškoće postoje zato da bismo se razvijali, pogreške i problemi zato da bismo učili, a bol i tuga da bismo srce otvorili za ljubav.

Nekoliko mjeseci prije nego što je umrla, takvu Višnju mogla sam pronaći još samo negdje duboko u njezinim bademastim očima u kojima je gorio plamičak prkosa i želje za životom.

Jednog se dana s posla vratila s boli u desnoj ruci.

- Opet sam preveć' surfala, od miša mi se cijela šaka ukočila! - bila je njezina dijagnoza.

Drugi se dan bol iz ruke proširila u lopaticu, sljedeći dan ustanovila je da joj klecaju koljena. Otišla je kiropraktičaru i, ohrabrena nakon zahvata, zaključila da će poslije vikenda sve biti u redu. U ponedjeljak se jedva odvezla liječniku, vrativši se s uputnicom za neurologa. Hodala je nesigurno, poput pijanca pridržavajući se za zidove, a desnu je ruku podizala lijevom. Zadržali su je u bolnici.

Nalazi su bili neumoljivi: izraslina u leđnoj moždini pritišće živce.

- Na takvom je mjestu da ju je opasno i pogledati, a kamoli rezati - objavio je primarijus.

Ipak su odlučili uzeti uzorak, ne bi li doznali s kakvim uljezom imaju posla. Višnja je premještena na Institut za tumore; slijedila je još jedna MR, čekanje nalaza, vijećanje, čekanje, čekanje... Najvjerojatnije je tumor, zračit će ga i smanjiti, bila je dobra vijest. Međutim, nalaz je pokazao da tumor nije; a što je ta izraslina – nije pokazao. Prvi je put pacijent na Institutu za tumore zažalio što nema tumor!

Tijelo joj je bilo prepuno cjevčica, dok je posve nepomično ležala u bolničkom krevetu. Bez potpune dijagnoze, bez konačnog odgovora, s krajnjim je naporom pomicala šaku, pipajući mobitel, tražeći da joj netko prinese ušima napravicu koja je povezuje sa svijetom. Govorila je polako, poluukočene vilice.

Slijedila je još jedna magnetska rezonancija, ovaj put u privatnoj klinici. Možda će se poslije tog nalaza liječnici odvažiti na operaciju? Možda će je premjestiti u toplice i vratiti barem onaj stupanj pokretnosti s kojim je došla u bolnicu – teturajući, polako, bolno, ali ipak na vlastitim nogama? Jer dobra je vijest da izraslina ne raste; loša je vijest da se ne smanjuje – ukliještila se ta čudovišna kvržica na vrhu njezinog kičmenog stupa kao koštica u grlu i ne da joj ustati, živjeti!

Zaustavljena onog dana u koraku, prekinuta u planovima, Višnja je prikovana o krevet u oklopu vlastitog nepokretnog tijela; navečer bi sklopila oči, ujutro ih otvorila, a svaki je dan bio predug, ispunjen čekanjem i pitanjima. Trebalo je puno hrabrosti da se ne izgubi nada.

Višnja je uvijek znala odgovore. U vlastitim i tuđim nevoljama vidjela je svjetlo, razlog, poruku. Uvijek je tražila i dalje od toga, s one strane spoznajnog svijeta, metafizičke odgovore na probleme, bolesti, strahove, ljutnje. Višnja – Svevišnja, zvali smo je u šali, misleći ozbiljno.

- Sve je to Bog i svi smo mi Bog – govorila bi i onima koji ne razumiju.

Grubo suočena sama sa svojim najdubljim spoznajama, nepokretna u bolničkom krevetu, je li imala Višnja odgovor i na svoja pitanja?

- Ne znam, ovaj put ne znam... nadam se...

Umrla je izmučena, umorna. Duboko u njezinim bademastim očima do zadnjeg je daha gorio plamičak vjere u život.

I kad palim svijeću na ledom okovanom grobu, vidim svjetlo Višnjinih očiju.

0 Comments

Novogodišnje odluke (priča u tri čina)

30/12/2016

1 Comment

Napisala: Melita Cesar

1949., Zagreb

DARKO

Imam sedam godina. Pamtim dobro tu Novu godinu. U Zagrebu, kao i uvijek, pao je snijeg. Stanovali smo blizu Krešimirovog trga. Doček nove planirao se nekoliko mjeseci unaprijed, gdje i kod koga će se čekati. Moja glavna zadaća bila je saznati od Bobija kakvu će haljinu imati njegova mama Zdenka i kakve boje. Moja se mama panično bojala da se ne pokažu u istoj ili sličnoj haljini.

Haljina se šivala u salonu Elegancija kod Đurđe i ja sam zajedno s Bobijem virio kroz vrata salona, dok se teta Zdenka odijevala i vrtjela pred zrcalom. Haljina je bila tamnoplava s bolerom i meni je bila lijepa. Mami sam opisao sve što sam vidio, dok je ona vikala po kući:

- Kaj si ona misli, ukrala mi je ideju! Pa ti budi dobar sa susjedima! Ti si me odao! - razgoropadila se mama, skinula mi hlače i udarila me dva-tri puta po guzi, dok me baka nije iščupala iz njezinih ruku.

Zbog svađe se nije išlo na doček u Gradsku kavanu, nego se nova godina čekala kod nas doma. Na iznenađenje svih prisutnih, moja mama i teta Zdenka pojavile su se u potpuno istim crvenim haljinama, kupljenima u dućanu Vesna. To je bilo dovoljno da moja mama ukiseli lice i spusti nos kao kiseli krastavac.

Moj tata Vili, da bi izgladio situaciju, pohvalio je ukus objema. Mami je rekao da ima stila, a teti Zdenki da ona ima... ono... tijelo. To je rekao i namignuo. Baka je na tu izjavu istaknula metlu kao zastavu u hodniku i podvukla da je ovo ipak njezin stan.

Nakon toga stigli su susjedi, kumovi i dva nenajavljena gosta koji su, kako kaže baka, pojeli pola odojka, zdjelu francuske salate i sve vanil-kiflice.

Bobi i ja najviše smo se veselili čokoladicama i bombonima. Tata je mami poklonio gumene rukavice za pranje suđa i pregaču s natpisom „Dobra žena dobro kuha“. Baka je dobila nove okvire za naočale, a teta Zdenka sapun Mirisni potok.

Zbog sapuna mama je odbila novogodišnji valcer, pa je tata plesao s tetom Zdenkom i vidio sam kad ju je uštipnuo za guzu. To sam rekao mami koja mi je istegnula uši i rekla da se maloj djeci priviđaju razne stvari.

Baka je, unatoč ponudama, plesala mašući metlom. Rekla mi je da se na Novu godinu donose odluke: mali male, a veliki velike. Zato što mi je tata nenadano obećao da će mi kupiti bicikl koji sam toliko želio, odlučio sam da dobro učim, slušam mamu i tatu i da ono što vidim, ne vidim jer imam bujnu maštu.

1974., Zagreb

DARKO

Minja i ja planirali smo ovu Novu godinu provesti na moru. Stariji sin kašlje, a mlađi ima kozice. Budući da su Bobi i njegova žena Vera trebali s nama autom, odustali su, a zbog toga i kumovi. Tako smo odlučili da ostanemo kod kuće. Baka ima veliki stan i dozvolila nam je da slavimo kod nje, a ona će paziti na djecu.

- Dementna je i jako stara - bunila se Minja, ali je na kraju pristala.

Susjedi pričaju da samu sebe zove s balkona. Mene naziva gospodin prometnik, nije mi jasno zašto, a Minju zove padobrankom, što nju izbacuje iz takta.

- Nemam padobran, nisam se nikad vozila avionom, bojim se visine, zapamtite već jednom!!! - zajapurila bi se Minja, dok bi baka vikala:

- Iskači! Iskači!

Volio sam svoju baku, voljeli su je susjedi. Teške je dane dočekala. Brinuo sam se za nju, otkad nema više mame i tate. Poljubio sam je i predao poklon – dalekozor, to je htjela. Na trenutak sam bio dijete i vidio je kako vižljasto pleše s metlom, mladoliku, lijepu, punu života.

Došla je naša škvadra, kumovi, Bobi, Vera, teta Zdenka i njezin prijatelj koji nije stigao otputovati jer su mu izbušili gume na autu. Plesalo se, pjevalo, jelo i prejelo. Baka nije imala nadzor nad hranom, pa je prijatelju od tete Zdenke pozlilo zbog prejedanja.

Kao i uvijek, pokloni su bili dio pažnje, a sada i statusa, pa nisam štedio na Minji. Kupio sam joj kožnatu torbu, djeci rolšue i klizaljke, Bobiju kravatu Hugo Boss, a Veri sapun Proljetni lahor.

Kad je Minja ugledala sapun, lice joj je postalo kisela babura punjena zeljem. Moj je poklon otvorila pred svima: bokserice na kojima je pisalo „Možeš li ili misliš da možeš?“ Moj me sin Franjo pita:

- Tata, možeš ili ne možeš ili samo misliš da možeš?

- Mulac jedan! - opalim mu laganu čvrgu i izderem se: - Sve što čuješ, ne čuješ, što vidiš, ne vidiš!

Razmišljao sam i donio novogodišnje odluke: redovito vraćati kredit za stan, smanjiti minus na tekućem, učlaniti se u stranku, vježbati svaki dan, više vremena provoditi s djecom, kupiti navlake za auto, izbiti Veru iz glave.

2015., Zagreb

DARKO

Čekat ću novu godinu kod Bobija i Vere. Minja pjeva s anđelima. Djeca su daleko, jedan u Irskoj, drugi u Njemačkoj, trbuhom za kruhom. Teško je s jednom mirovinom biti star i biti sam.

- Bila su to divna vremena... - vrti glavom Bobi. - Kako smo se onda družili, okupljali, pomagali međusobno! A gdje su svi oni divni ljudi kojih više nema...

Stegne me oko srca. Moj unuk Ante sjedi uz mene i samo viče: Yes, yes, vrteći mobitel. Dajem mu sto eura, strpa ih u džep razderanih traperica, promrmlja: Only... i sjedne za kompjutor.

- Pusti dijete, vidiš da ne razumije hrvatski! - ukori me Bobi. – E, moj Darko, naše je vrijeme prošlo, došlo novo stoljeće i nove generacije.

Poklanjam Bobiju pojas s magnetima za kralježnicu, koji sam kupio u Top shopu, a Veri sapun Vrijes i miris anemone.

Imam problem sa želucem, muči me žgaravica, imam i šećer, pa izbjegavam kolače. Malo sam jeo, ali smo zato potegnuli iz peharčeka. Naizmjence smo otplesali novogodišnji valcer s Verom kojoj se zavrtjelo u glavi i otišla je leći.

Bobi i ja cijeli smo život proveli zajedno. Bili smo i ostali najbolji prijatelji. Nazdravljali smo i nazdravljamo mrtvima i živima.

- Ljubav je jača od svega – rekao je Bobi, a mene su te riječi uzgrizle za srce radi Vere jer sam uvijek mislio da je volim više od njega.

- Dobro, kad već toliko vjeruješ u ljubav, koga si najviše volio?

Bobi je bio pripit, crven u licu, jezik mu se petljao. Odjednom me pogledao tako bistro i prodorno i potpuno trijezno rekao jasno i glasno:

- Najviše sam volio Minju.

Moje lice je pozelenjelo kao zelene rajčice iz miješane salate. U grlu mi je stala knedla, kad je unuk upitao:

- What Minja?

Zagrlim ga i kažem:

- Što misliš da jest, nije tako kako misliš!

Novogodišnje odluke: Što vidim, ne vidim, što čujem ne čujem, što mislim, ne mislim. Držati dijetu, ispisati se iz HDZ-a, češće ići s Bobijem na pecanje.

1 Comment

Noć uoči Božića

30/11/2016

0 Comments

Napisala: Natalja Listikova

(pripovijetka iz dvojezične knjige pripovjedaka "Suncostaj",
u izdanju Saveza Rusa Republike Hrvatske i udruge Ruski kulturni krug,
Zagreb, 2016.)

Stigao je Badnjak. Domaćica je pripremila kuhanu rižu s grožđicama i medom, kašu od raznih žitarica, spremila u zdjelu i sakrila od djece. Nekoć davno bio je običaj da se na Badnjak do pojave prve zvijezde ništa ne smije jesti. Tek kad se na nebu ukažu zvijezde, sjedaj za stol!

Pospremila domaćica rižu s grožđicama i medom, ali na peći zaboravila lonac. Dojurila unučica Anjuta, vidjela lonac, ostrugala njegove stranice te prikupila žlicu riže s grožđicama i medom, pa pojela. Nitko ništa nije primijetio.

Predvečer se okupila obitelj, proslaviše Badnjak, a mladi pošli pjevati božićne pjesme. Sakupiše razne slatkiše i djevojke pođoše gatati. Pred Božić se najjasnije vidi.

Anjuti je bilo trinaest godina. S malom joj je djecom dosadno, pa se odraslih drži. Zanimljivo joj je kako djevojke proriču tko im je suđen. A djevojke nalile vodu u vjedro i u vodu pustile ljuske sa svjećicama. Svjećice upalile i čekaju. Čija svijeća prva ugasne, ta će se djevojka prva udati, a onoj čija najdulje ostane gorjeti, sudbina je zauvijek namijenila samoću.

I Anjuta bi, naravno, rado znala svoju sudbinu. Ali djevojke joj je nasmijaše: najprije odrasti!

Uvrijedila se Anjuta. Dobro onda, misli ona, mogu ja i bez vas! Čula je Anjuta od starih žena da najhrabrije djevojke pred Božić odlaze do rupe u ledu i tamo gledaju tko im je suđen. Zgrabi svoj kratki kaputić od ovčje kože, čak ni glavu ne pokrije i krene na rijeku. Sjedne Anjuta na obalu, gleda u vodu.

A noć je bila hladna. Umorna poslije sijela, Anjuta nije ni primijetila da tone u san. Čini joj se da uopće ne spava, nego leti uvis do neba. A tamo je svjetlo, muzika svira. I vidi Anjuta Gospodina Boga našega, Majku Božju i svece.

Stoji Anjuta, ni živa ni mrtva. I odjednom prilazi joj starac, isti kao sveti Petar na ikoni, i strogo joj govori:

- A što ti, grešnice, tu radiš? Zašto si potajno jela rižu s grožđicama i medom? Zašto si išla na gatanje? Danas je na nebesima veliki blagdan, tebi ovdje nije mjesto!

Sluša ga Anjuta i ne shvaća je li živa ili je već umrla. I kamo da sad pođe?

Prilazi joj svjetlokosa žena u bijeloj odjeći i kaže svetome Petru:

- Oprosti djevojčici, nije znala što čini, ali srce je njezino dobro.

- A čime ćeš mi to dokazati, sveta Ano? - upita sveti Petar.

I shvati Anjuta da je ta žena njezina sveta zaštitnica. Počne sveta Ana govoriti da je Anjuta vrijedna, poslušna roditeljima, ide u crkvu...

Nasmiješi se sveti Petar. I odjednom, svi vide – prema svetome Petru puže pas. Dopuže do svečevih nogu, glavu položi na šape i zacvili kao da nešto moli.

Govori sveta Ana:

- I taj je pas dobro djelo ove djevojčice. Mučili su ga dječaci, nogu mu slomili. Anjuta ga izliječila i zadržala.

Nasmije se sveti Petar:

- Ako i ovaj stvor Božji za tebe moli, idi kući, ali više ne griješi!

Poletje Anjuta prema dolje. Osvijestila se jer joj netko lice liže, nos gricka. Otvori oči i vidi – pas Hromko! Skače oko nje, cvili.

Odjednom se začuše glasovi, trče ljudi. Tražili su Anjutu, a Hromko ju je pronašao! Otkako je Anjuta do rijeke pošla, on se nikako nije mogao smiriti, cvilio je, skakao. Pustiše ga van, a on jurnu ravno prema rupi na rijeci.

Obradovaše se svi što je sve dobro završilo. A Anjuta je ovu priču zapamtila za cijeli život. Pripovijedala ju je i svojoj djeci i svojim unucima.

0 Comments

<<Previous

Zaboravila sam sebe

Wiehlerovo Proljeće

Oči boje Višnje

Novogodišnje odluke (priča u tri čina)

Noć uoči Božića

Kratka priča

Archives

Categories

Zaboravila sam sebe

Wiehlerovo Proljeće

Oči boje Višnje

Novogodišnje odluke (priča u tri čina)

﻿Noć uoči Božića

Kratka priča

Archives

Categories

Noć uoči Božića