Napisala: Natalja Listikova
(pripovijetka iz dvojezične knjige pripovjedaka "Suncostaj",
u izdanju Saveza Rusa Republike Hrvatske i udruge Ruski kulturni krug,
Zagreb, 2016.)
Stigao je Badnjak. Domaćica je pripremila kuhanu rižu s grožđicama i medom, kašu od raznih žitarica, spremila u zdjelu i sakrila od djece. Nekoć davno bio je običaj da se na Badnjak do pojave prve zvijezde ništa ne smije jesti. Tek kad se na nebu ukažu zvijezde, sjedaj za stol!
Pospremila domaćica rižu s grožđicama i medom, ali na peći zaboravila lonac. Dojurila unučica Anjuta, vidjela lonac, ostrugala njegove stranice te prikupila žlicu riže s grožđicama i medom, pa pojela. Nitko ništa nije primijetio.
Predvečer se okupila obitelj, proslaviše Badnjak, a mladi pošli pjevati božićne pjesme. Sakupiše razne slatkiše i djevojke pođoše gatati. Pred Božić se najjasnije vidi.
Anjuti je bilo trinaest godina. S malom joj je djecom dosadno, pa se odraslih drži. Zanimljivo joj je kako djevojke proriču tko im je suđen. A djevojke nalile vodu u vjedro i u vodu pustile ljuske sa svjećicama. Svjećice upalile i čekaju. Čija svijeća prva ugasne, ta će se djevojka prva udati, a onoj čija najdulje ostane gorjeti, sudbina je zauvijek namijenila samoću.
I Anjuta bi, naravno, rado znala svoju sudbinu. Ali djevojke joj je nasmijaše: najprije odrasti!
Uvrijedila se Anjuta. Dobro onda, misli ona, mogu ja i bez vas! Čula je Anjuta od starih žena da najhrabrije djevojke pred Božić odlaze do rupe u ledu i tamo gledaju tko im je suđen. Zgrabi svoj kratki kaputić od ovčje kože, čak ni glavu ne pokrije i krene na rijeku. Sjedne Anjuta na obalu, gleda u vodu.
A noć je bila hladna. Umorna poslije sijela, Anjuta nije ni primijetila da tone u san. Čini joj se da uopće ne spava, nego leti uvis do neba. A tamo je svjetlo, muzika svira. I vidi Anjuta Gospodina Boga našega, Majku Božju i svece.
Stoji Anjuta, ni živa ni mrtva. I odjednom prilazi joj starac, isti kao sveti Petar na ikoni, i strogo joj govori:
- A što ti, grešnice, tu radiš? Zašto si potajno jela rižu s grožđicama i medom? Zašto si išla na gatanje? Danas je na nebesima veliki blagdan, tebi ovdje nije mjesto!
Sluša ga Anjuta i ne shvaća je li živa ili je već umrla. I kamo da sad pođe?
Prilazi joj svjetlokosa žena u bijeloj odjeći i kaže svetome Petru:
- Oprosti djevojčici, nije znala što čini, ali srce je njezino dobro.
- A čime ćeš mi to dokazati, sveta Ano? - upita sveti Petar.
I shvati Anjuta da je ta žena njezina sveta zaštitnica. Počne sveta Ana govoriti da je Anjuta vrijedna, poslušna roditeljima, ide u crkvu...
Nasmiješi se sveti Petar. I odjednom, svi vide – prema svetome Petru puže pas. Dopuže do svečevih nogu, glavu položi na šape i zacvili kao da nešto moli.
Govori sveta Ana:
- I taj je pas dobro djelo ove djevojčice. Mučili su ga dječaci, nogu mu slomili. Anjuta ga izliječila i zadržala.
Nasmije se sveti Petar:
- Ako i ovaj stvor Božji za tebe moli, idi kući, ali više ne griješi!
Poletje Anjuta prema dolje. Osvijestila se jer joj netko lice liže, nos gricka. Otvori oči i vidi – pas Hromko! Skače oko nje, cvili.
Odjednom se začuše glasovi, trče ljudi. Tražili su Anjutu, a Hromko ju je pronašao! Otkako je Anjuta do rijeke pošla, on se nikako nije mogao smiriti, cvilio je, skakao. Pustiše ga van, a on jurnu ravno prema rupi na rijeci.
Obradovaše se svi što je sve dobro završilo. A Anjuta je ovu priču zapamtila za cijeli život. Pripovijedala ju je i svojoj djeci i svojim unucima.
(pripovijetka iz dvojezične knjige pripovjedaka "Suncostaj",
u izdanju Saveza Rusa Republike Hrvatske i udruge Ruski kulturni krug,
Zagreb, 2016.)
Stigao je Badnjak. Domaćica je pripremila kuhanu rižu s grožđicama i medom, kašu od raznih žitarica, spremila u zdjelu i sakrila od djece. Nekoć davno bio je običaj da se na Badnjak do pojave prve zvijezde ništa ne smije jesti. Tek kad se na nebu ukažu zvijezde, sjedaj za stol!
Pospremila domaćica rižu s grožđicama i medom, ali na peći zaboravila lonac. Dojurila unučica Anjuta, vidjela lonac, ostrugala njegove stranice te prikupila žlicu riže s grožđicama i medom, pa pojela. Nitko ništa nije primijetio.
Predvečer se okupila obitelj, proslaviše Badnjak, a mladi pošli pjevati božićne pjesme. Sakupiše razne slatkiše i djevojke pođoše gatati. Pred Božić se najjasnije vidi.
Anjuti je bilo trinaest godina. S malom joj je djecom dosadno, pa se odraslih drži. Zanimljivo joj je kako djevojke proriču tko im je suđen. A djevojke nalile vodu u vjedro i u vodu pustile ljuske sa svjećicama. Svjećice upalile i čekaju. Čija svijeća prva ugasne, ta će se djevojka prva udati, a onoj čija najdulje ostane gorjeti, sudbina je zauvijek namijenila samoću.
I Anjuta bi, naravno, rado znala svoju sudbinu. Ali djevojke joj je nasmijaše: najprije odrasti!
Uvrijedila se Anjuta. Dobro onda, misli ona, mogu ja i bez vas! Čula je Anjuta od starih žena da najhrabrije djevojke pred Božić odlaze do rupe u ledu i tamo gledaju tko im je suđen. Zgrabi svoj kratki kaputić od ovčje kože, čak ni glavu ne pokrije i krene na rijeku. Sjedne Anjuta na obalu, gleda u vodu.
A noć je bila hladna. Umorna poslije sijela, Anjuta nije ni primijetila da tone u san. Čini joj se da uopće ne spava, nego leti uvis do neba. A tamo je svjetlo, muzika svira. I vidi Anjuta Gospodina Boga našega, Majku Božju i svece.
Stoji Anjuta, ni živa ni mrtva. I odjednom prilazi joj starac, isti kao sveti Petar na ikoni, i strogo joj govori:
- A što ti, grešnice, tu radiš? Zašto si potajno jela rižu s grožđicama i medom? Zašto si išla na gatanje? Danas je na nebesima veliki blagdan, tebi ovdje nije mjesto!
Sluša ga Anjuta i ne shvaća je li živa ili je već umrla. I kamo da sad pođe?
Prilazi joj svjetlokosa žena u bijeloj odjeći i kaže svetome Petru:
- Oprosti djevojčici, nije znala što čini, ali srce je njezino dobro.
- A čime ćeš mi to dokazati, sveta Ano? - upita sveti Petar.
I shvati Anjuta da je ta žena njezina sveta zaštitnica. Počne sveta Ana govoriti da je Anjuta vrijedna, poslušna roditeljima, ide u crkvu...
Nasmiješi se sveti Petar. I odjednom, svi vide – prema svetome Petru puže pas. Dopuže do svečevih nogu, glavu položi na šape i zacvili kao da nešto moli.
Govori sveta Ana:
- I taj je pas dobro djelo ove djevojčice. Mučili su ga dječaci, nogu mu slomili. Anjuta ga izliječila i zadržala.
Nasmije se sveti Petar:
- Ako i ovaj stvor Božji za tebe moli, idi kući, ali više ne griješi!
Poletje Anjuta prema dolje. Osvijestila se jer joj netko lice liže, nos gricka. Otvori oči i vidi – pas Hromko! Skače oko nje, cvili.
Odjednom se začuše glasovi, trče ljudi. Tražili su Anjutu, a Hromko ju je pronašao! Otkako je Anjuta do rijeke pošla, on se nikako nije mogao smiriti, cvilio je, skakao. Pustiše ga van, a on jurnu ravno prema rupi na rijeci.
Obradovaše se svi što je sve dobro završilo. A Anjuta je ovu priču zapamtila za cijeli život. Pripovijedala ju je i svojoj djeci i svojim unucima.
