Napisala: Melita Cesar
Naoblačilo se. Sprema se oluja. Mrzim oluju.
Odjednom zakovitlala se prašina, lišće, papiri, plastične vrećice lete zrakom. Stojim uz prozor i gledam svraku kojoj jak vjetar ne da sletjeti na granu. Grana puca, čuje se lom stakla i škripa drveta koje se dvaput zaljulja naprijed-natrag kao pijanac, slomi i prepriječi preko ulice. Još jedanput odskoči i krošnja se zaziba u samrtnom hropcu. Od svega ostao je panj poput otvorene rane. Trenutak prije tu je mirisala lipa.
Oluja mi dođe kao isprika. Zbog nje sam nervozna. Odgađam dogovoreni izlazak. Prije nisam imala vremena, a sada ga imam napretek. Mogu ići gdje želim, biti koliko želim i vratiti se kad želim. Oh, ta divna sloboda o kojoj sam maštala u godinama radnog vijeka i gustih kućnih obveza, sad mi je bez veze. Ne kuham više tako često, rijetko mijesim kolače, na tržnicu idem svaki drugi tjedan. Sada, kad mogu telefonirati u svako doba, ne da mi se.
Počinjem spremati ladice, skupljam račune, bacam nepotrebne papire. Želim biti korisna. Pravim red. Otvorim papir, a na njemu snimka EKG-a. Gledam linije sistola, pretklijetke i klijetke.
Tako je kucalo njegovo srce.
Skupljam dlanove i čini mi se da u rukama držim to srce koje tiho kuca. Iz grla mi se otme glasan jecaj i bacim se na krevet, grleći jastuk, dok mi prsti grčevito gužvaju plahtu. Znam, muževi umiru, možda sad upravo umire nečiji, ali ovo je bio moj muž. Moj muž. Moj Mario.
Dugo sam cvilila. Nedostaje mi noću, bojim se spavati sama, nedostaje mi za ručkom, nedostaje čak i njegova šutnja, bučno listanje novina, nedostaje mi na Badnju večer, na moj rođendan. Otvorim ormar i zabijem glavu u modro odijelo i čini mi se kao da sam naslonjena na njegove grudi. Vidim gitaru bez jedne žice i čujem ga kako pjeva.
Crvenih, otečenih očiju, umrljanog lica i raščupanu kćerka me izvukla iz ormara.
- Što ti je, mama, što te spopalo?!
- Imam pravo na svoju tugu - odbrusim i otirem suze.
Osjećam se glupo, kao da me zatekla u krađi.
Onda slušam kćer kako šapće, grleći košulju: Tatice...
Ona je plakala u sobi na unutrašnjem, a ja na vanjskom zidu pokraj vrata. Skrivamo tugu i mislimo da tako štedimo jedna drugu. Ali što vrijeme dalje ide, sve manje razumijem druge, a još manje sebe.
I zato ovu priču ne počinjem ispočetka, niti od kraja, nego malo prije kraja. Kraj - ne znam što mi nosi, a ni koliko je još preostalo. Možda 15 godina, možda 10, jedna godina, jedan dan, možda samo ova sparna večer.
Upoznali smo se mladi. Dvoje zaljubljenih dobilo je dijete. Bilo je sjajnih dana, ljubavi i strasti. Bili smo različiti, znala sam to od početka, ali različitosti su nas privlačile. Ja sam voljela plavu boju, on crvenu, ja planine, on more, ja slatku kavu, on gorku, ja ples, on ribolov i još mali milijun različitih sitnica i poneka krupna stvar. Nakon što sam bacila buket kamelija preko glave i iščešljala rižu iz kose, svakidašnjica je pokazala i težu stranu, a različitosti su počele smetati. Život je imao smisla za crni humor; briga za posao, stan, odgoj djeteta, smrti roditelja, bolest. Kao da nas je pojelo vrijeme, nastao zamor materijala, potrošili smo snove, otuđili se i sve je više bilo šutnje i sve manje zajedničkih trenutaka.
Moj muž bio je dobar čovjek. Ali ponekad sam mislila da bih bolje prošla da sam kroz život išla sama; poželjela bih otići i ostaviti sve iza sebe. Vidiš sve njegove mane, a on te stalno podsjeća na tvoje. Postaješ svjestan da se privlače sličnosti, a ne razlike. Zar je to ljubav o kojoj pišu tolike knjige? Zar tako izgleda brak? Brakovi se međusobno razlikuju, ali nema nijednog koji je uistinu onakav kakav se izvana čini. Ono što ljudi vide i ono što se u braku zaista događa najčešće se razlikuje kao nebo od zemlje. Nije to moja umotvorina, nego činjenica.
Gledam ga dok bezbrižno hrče u pidžami s pogrešno zakopčanim gumbima, njegove crne čarape leže nasred sobe kao mrtve ribe. Bože, za koga sam se ja udala? On se nedužno budi i pokriva mi leđa. Ugasi svjetlo, grizu me komarci, mrmlja u bradu. O, romantike, pomislim i pokrijem se preko glave. To je bio moj Mario. Želja moja i tuga moja. I da me sada pitate, sjećam se samo lijepih dana, naše ljubavi i ponosim se zajedničkim djetetom. Opstali smo jer na kraju sve što je vrijedno i čvrsto u svojoj biti opstaje. To je zakon univerzuma. Bilo je i smiješno i grozno, a da ste mogli čuti Maria, tko zna kakva bi bila njegova priča!
Znamo da su svi umrli muževi dobri i da su sve pokojne žene bile ljepotice i da je vaš brak bio divan. Divnim ga čine izabrane uspomene. Brak je i raj i pakao, ljeto i zima, uspon i pad, suze i radost. A najbolji je u našim godinama jer sve manje vidimo i sve slabije čujemo.
Istina, ljuta sam na njega jer je otišao tako naglo, bez pozdrava. Uvijek mislim kako bi bilo bolje da je duže bolovao i dao nam vrijeme da se oprostimo. Ali to je bio njegov način...
Oluja, što učini! Njezina moć uziba sve u meni. Oluja u mislima, u tijelu. Uzimam novčanik i silazim u kafić u prizemlju, a unuk me slijedi u stopu. Kafić je gotovo prazan, a iza stupa u uglu sjedi moj novi susjed, profesor povijesti. Uz nogu mu se skutrio mokar pas Riki.
- Žao mi ga je, netko ga je odveo u šumu i ostavio. A i pravi mi društvo, da ne budem sam - tiho kaže profesor i pomiluje psa po ušima. - Voli planinu, baš kao i ja. Sjednite, popijte kavu!
Nećkam se, dok me gledaju njegove tople plave oči.
- Ja volim slatku - kažem konobaru i sjednem za stol.
Kiša kao noktima grebe po prozorima, a iz zvučnika se probija glas Gabi Novak i pjesma "Vino i gitare".
- Lijepa gospođo, jeste li za jedan ples?
- Je! - umjesto mene odgovori moj unuk.
Dobro znate da baka unuku ispuni svaku želju. I eto, to je to.
Naoblačilo se. Sprema se oluja. Mrzim oluju.
Odjednom zakovitlala se prašina, lišće, papiri, plastične vrećice lete zrakom. Stojim uz prozor i gledam svraku kojoj jak vjetar ne da sletjeti na granu. Grana puca, čuje se lom stakla i škripa drveta koje se dvaput zaljulja naprijed-natrag kao pijanac, slomi i prepriječi preko ulice. Još jedanput odskoči i krošnja se zaziba u samrtnom hropcu. Od svega ostao je panj poput otvorene rane. Trenutak prije tu je mirisala lipa.
Oluja mi dođe kao isprika. Zbog nje sam nervozna. Odgađam dogovoreni izlazak. Prije nisam imala vremena, a sada ga imam napretek. Mogu ići gdje želim, biti koliko želim i vratiti se kad želim. Oh, ta divna sloboda o kojoj sam maštala u godinama radnog vijeka i gustih kućnih obveza, sad mi je bez veze. Ne kuham više tako često, rijetko mijesim kolače, na tržnicu idem svaki drugi tjedan. Sada, kad mogu telefonirati u svako doba, ne da mi se.
Počinjem spremati ladice, skupljam račune, bacam nepotrebne papire. Želim biti korisna. Pravim red. Otvorim papir, a na njemu snimka EKG-a. Gledam linije sistola, pretklijetke i klijetke.
Tako je kucalo njegovo srce.
Skupljam dlanove i čini mi se da u rukama držim to srce koje tiho kuca. Iz grla mi se otme glasan jecaj i bacim se na krevet, grleći jastuk, dok mi prsti grčevito gužvaju plahtu. Znam, muževi umiru, možda sad upravo umire nečiji, ali ovo je bio moj muž. Moj muž. Moj Mario.
Dugo sam cvilila. Nedostaje mi noću, bojim se spavati sama, nedostaje mi za ručkom, nedostaje čak i njegova šutnja, bučno listanje novina, nedostaje mi na Badnju večer, na moj rođendan. Otvorim ormar i zabijem glavu u modro odijelo i čini mi se kao da sam naslonjena na njegove grudi. Vidim gitaru bez jedne žice i čujem ga kako pjeva.
Crvenih, otečenih očiju, umrljanog lica i raščupanu kćerka me izvukla iz ormara.
- Što ti je, mama, što te spopalo?!
- Imam pravo na svoju tugu - odbrusim i otirem suze.
Osjećam se glupo, kao da me zatekla u krađi.
Onda slušam kćer kako šapće, grleći košulju: Tatice...
Ona je plakala u sobi na unutrašnjem, a ja na vanjskom zidu pokraj vrata. Skrivamo tugu i mislimo da tako štedimo jedna drugu. Ali što vrijeme dalje ide, sve manje razumijem druge, a još manje sebe.
I zato ovu priču ne počinjem ispočetka, niti od kraja, nego malo prije kraja. Kraj - ne znam što mi nosi, a ni koliko je još preostalo. Možda 15 godina, možda 10, jedna godina, jedan dan, možda samo ova sparna večer.
Upoznali smo se mladi. Dvoje zaljubljenih dobilo je dijete. Bilo je sjajnih dana, ljubavi i strasti. Bili smo različiti, znala sam to od početka, ali različitosti su nas privlačile. Ja sam voljela plavu boju, on crvenu, ja planine, on more, ja slatku kavu, on gorku, ja ples, on ribolov i još mali milijun različitih sitnica i poneka krupna stvar. Nakon što sam bacila buket kamelija preko glave i iščešljala rižu iz kose, svakidašnjica je pokazala i težu stranu, a različitosti su počele smetati. Život je imao smisla za crni humor; briga za posao, stan, odgoj djeteta, smrti roditelja, bolest. Kao da nas je pojelo vrijeme, nastao zamor materijala, potrošili smo snove, otuđili se i sve je više bilo šutnje i sve manje zajedničkih trenutaka.
Moj muž bio je dobar čovjek. Ali ponekad sam mislila da bih bolje prošla da sam kroz život išla sama; poželjela bih otići i ostaviti sve iza sebe. Vidiš sve njegove mane, a on te stalno podsjeća na tvoje. Postaješ svjestan da se privlače sličnosti, a ne razlike. Zar je to ljubav o kojoj pišu tolike knjige? Zar tako izgleda brak? Brakovi se međusobno razlikuju, ali nema nijednog koji je uistinu onakav kakav se izvana čini. Ono što ljudi vide i ono što se u braku zaista događa najčešće se razlikuje kao nebo od zemlje. Nije to moja umotvorina, nego činjenica.
Gledam ga dok bezbrižno hrče u pidžami s pogrešno zakopčanim gumbima, njegove crne čarape leže nasred sobe kao mrtve ribe. Bože, za koga sam se ja udala? On se nedužno budi i pokriva mi leđa. Ugasi svjetlo, grizu me komarci, mrmlja u bradu. O, romantike, pomislim i pokrijem se preko glave. To je bio moj Mario. Želja moja i tuga moja. I da me sada pitate, sjećam se samo lijepih dana, naše ljubavi i ponosim se zajedničkim djetetom. Opstali smo jer na kraju sve što je vrijedno i čvrsto u svojoj biti opstaje. To je zakon univerzuma. Bilo je i smiješno i grozno, a da ste mogli čuti Maria, tko zna kakva bi bila njegova priča!
Znamo da su svi umrli muževi dobri i da su sve pokojne žene bile ljepotice i da je vaš brak bio divan. Divnim ga čine izabrane uspomene. Brak je i raj i pakao, ljeto i zima, uspon i pad, suze i radost. A najbolji je u našim godinama jer sve manje vidimo i sve slabije čujemo.
Istina, ljuta sam na njega jer je otišao tako naglo, bez pozdrava. Uvijek mislim kako bi bilo bolje da je duže bolovao i dao nam vrijeme da se oprostimo. Ali to je bio njegov način...
Oluja, što učini! Njezina moć uziba sve u meni. Oluja u mislima, u tijelu. Uzimam novčanik i silazim u kafić u prizemlju, a unuk me slijedi u stopu. Kafić je gotovo prazan, a iza stupa u uglu sjedi moj novi susjed, profesor povijesti. Uz nogu mu se skutrio mokar pas Riki.
- Žao mi ga je, netko ga je odveo u šumu i ostavio. A i pravi mi društvo, da ne budem sam - tiho kaže profesor i pomiluje psa po ušima. - Voli planinu, baš kao i ja. Sjednite, popijte kavu!
Nećkam se, dok me gledaju njegove tople plave oči.
- Ja volim slatku - kažem konobaru i sjednem za stol.
Kiša kao noktima grebe po prozorima, a iz zvučnika se probija glas Gabi Novak i pjesma "Vino i gitare".
- Lijepa gospođo, jeste li za jedan ples?
- Je! - umjesto mene odgovori moj unuk.
Dobro znate da baka unuku ispuni svaku želju. I eto, to je to.
