Napisala: Diana Kučinić
(u spomen na prijateljicu)
Mirogoj je okovan ledom, kao i cijeli grad ovog ledenog siječnja, čija hladnoća ne popušta do posljednjeg dana u mjesecu: ledi siječanj dah u plućima, siječe prste izvan rukavice, rumeni obraze. Mraz i inje okitili su mirogojske drvorede, a led se kao oklop navukao preko grobova pod bijelim pokrivačem od sipkoga snijega. Cvijeće, zaostalo još od Sesveta, mrtvo je, smrznuto u vazi, samo nekoliko umjetnih cvjetova crvenom bojom prkosi zimi.
Sutra bi joj bio rođendan.
Po ovakvoj bi se hladnoći sklupčala na fotelji, umotana u deku, čitala knjigu, pila čaj i uživala u samoći.
– Sad sam došla s posla i više ti ja danas nikam ne idem! Ušuškala sam se u toplom i želim malo biti lijena... A tebi ak' se izlazi po toj zimi, dođi na kavu!
Višnja je bila jedna od onih jakih žena koje znaju izboriti pravo na vlastiti izbor, pravo na pogreške i pobjede, život prema vlastitim mjerilima. Borila se za svoju slobodu još u djetinjstvu, pa kao mlada žena u brakovima koji su je gušili, pa kao samohrana majka dvoje djece. A pobijedila je i tumor koji joj se prije nekoliko godina podmuklo zavukao ispod čela.
Mudrost koju je stjecala na vlastitom iskustvu nesebično je dijelila – imajući razumijevanja i za tinejdžere, ljude u srednjim godinama i devedesetogodišnjake. U krug svojih prijatelja natiskala je i čistače i sveučilišne profesore, činovnike, umirovljenike, studente, radnike, književnike, liječnike, novinare... i krug je uvijek bio otvoren, kao i vrata njezina doma.
Ako bi netko ponekad i zaključio da je Višnja malo na svoju stranu, ona je zdušno branila svoje pravo da takva bude. I to je dopuštala i drugima.
Kad bismo trebali savjet, zvali bismo Višnju; kad bismo trebali podršku, ohrabrenje, poticaj – zvali bismo Višnju. Ali ako smo željeli kukati, bolje da je ne zovemo jer znamo što će reći:
- Joj, opet istu kozu dereš, daj, promijeni to što te muči ili prihvati, ali prestani kukati jer ništa nećeš riješiti!
Takva je bila Višnja – puna povjerenja u život i uvjerena da teškoće postoje zato da bismo se razvijali, pogreške i problemi zato da bismo učili, a bol i tuga da bismo srce otvorili za ljubav.
Nekoliko mjeseci prije nego što je umrla, takvu Višnju mogla sam pronaći još samo negdje duboko u njezinim bademastim očima u kojima je gorio plamičak prkosa i želje za životom.
Jednog se dana s posla vratila s boli u desnoj ruci.
- Opet sam preveć' surfala, od miša mi se cijela šaka ukočila! - bila je njezina dijagnoza.
Drugi se dan bol iz ruke proširila u lopaticu, sljedeći dan ustanovila je da joj klecaju koljena. Otišla je kiropraktičaru i, ohrabrena nakon zahvata, zaključila da će poslije vikenda sve biti u redu. U ponedjeljak se jedva odvezla liječniku, vrativši se s uputnicom za neurologa. Hodala je nesigurno, poput pijanca pridržavajući se za zidove, a desnu je ruku podizala lijevom. Zadržali su je u bolnici.
Nalazi su bili neumoljivi: izraslina u leđnoj moždini pritišće živce.
- Na takvom je mjestu da ju je opasno i pogledati, a kamoli rezati - objavio je primarijus.
Ipak su odlučili uzeti uzorak, ne bi li doznali s kakvim uljezom imaju posla. Višnja je premještena na Institut za tumore; slijedila je još jedna MR, čekanje nalaza, vijećanje, čekanje, čekanje... Najvjerojatnije je tumor, zračit će ga i smanjiti, bila je dobra vijest. Međutim, nalaz je pokazao da tumor nije; a što je ta izraslina – nije pokazao. Prvi je put pacijent na Institutu za tumore zažalio što nema tumor!
Tijelo joj je bilo prepuno cjevčica, dok je posve nepomično ležala u bolničkom krevetu. Bez potpune dijagnoze, bez konačnog odgovora, s krajnjim je naporom pomicala šaku, pipajući mobitel, tražeći da joj netko prinese ušima napravicu koja je povezuje sa svijetom. Govorila je polako, poluukočene vilice.
Slijedila je još jedna magnetska rezonancija, ovaj put u privatnoj klinici. Možda će se poslije tog nalaza liječnici odvažiti na operaciju? Možda će je premjestiti u toplice i vratiti barem onaj stupanj pokretnosti s kojim je došla u bolnicu – teturajući, polako, bolno, ali ipak na vlastitim nogama? Jer dobra je vijest da izraslina ne raste; loša je vijest da se ne smanjuje – ukliještila se ta čudovišna kvržica na vrhu njezinog kičmenog stupa kao koštica u grlu i ne da joj ustati, živjeti!
Zaustavljena onog dana u koraku, prekinuta u planovima, Višnja je prikovana o krevet u oklopu vlastitog nepokretnog tijela; navečer bi sklopila oči, ujutro ih otvorila, a svaki je dan bio predug, ispunjen čekanjem i pitanjima. Trebalo je puno hrabrosti da se ne izgubi nada.
Višnja je uvijek znala odgovore. U vlastitim i tuđim nevoljama vidjela je svjetlo, razlog, poruku. Uvijek je tražila i dalje od toga, s one strane spoznajnog svijeta, metafizičke odgovore na probleme, bolesti, strahove, ljutnje. Višnja – Svevišnja, zvali smo je u šali, misleći ozbiljno.
- Sve je to Bog i svi smo mi Bog – govorila bi i onima koji ne razumiju.
Grubo suočena sama sa svojim najdubljim spoznajama, nepokretna u bolničkom krevetu, je li imala Višnja odgovor i na svoja pitanja?
- Ne znam, ovaj put ne znam... nadam se...
Umrla je izmučena, umorna. Duboko u njezinim bademastim očima do zadnjeg je daha gorio plamičak vjere u život.
I kad palim svijeću na ledom okovanom grobu, vidim svjetlo Višnjinih očiju.
(u spomen na prijateljicu)
Mirogoj je okovan ledom, kao i cijeli grad ovog ledenog siječnja, čija hladnoća ne popušta do posljednjeg dana u mjesecu: ledi siječanj dah u plućima, siječe prste izvan rukavice, rumeni obraze. Mraz i inje okitili su mirogojske drvorede, a led se kao oklop navukao preko grobova pod bijelim pokrivačem od sipkoga snijega. Cvijeće, zaostalo još od Sesveta, mrtvo je, smrznuto u vazi, samo nekoliko umjetnih cvjetova crvenom bojom prkosi zimi.
Sutra bi joj bio rođendan.
Po ovakvoj bi se hladnoći sklupčala na fotelji, umotana u deku, čitala knjigu, pila čaj i uživala u samoći.
– Sad sam došla s posla i više ti ja danas nikam ne idem! Ušuškala sam se u toplom i želim malo biti lijena... A tebi ak' se izlazi po toj zimi, dođi na kavu!
Višnja je bila jedna od onih jakih žena koje znaju izboriti pravo na vlastiti izbor, pravo na pogreške i pobjede, život prema vlastitim mjerilima. Borila se za svoju slobodu još u djetinjstvu, pa kao mlada žena u brakovima koji su je gušili, pa kao samohrana majka dvoje djece. A pobijedila je i tumor koji joj se prije nekoliko godina podmuklo zavukao ispod čela.
Mudrost koju je stjecala na vlastitom iskustvu nesebično je dijelila – imajući razumijevanja i za tinejdžere, ljude u srednjim godinama i devedesetogodišnjake. U krug svojih prijatelja natiskala je i čistače i sveučilišne profesore, činovnike, umirovljenike, studente, radnike, književnike, liječnike, novinare... i krug je uvijek bio otvoren, kao i vrata njezina doma.
Ako bi netko ponekad i zaključio da je Višnja malo na svoju stranu, ona je zdušno branila svoje pravo da takva bude. I to je dopuštala i drugima.
Kad bismo trebali savjet, zvali bismo Višnju; kad bismo trebali podršku, ohrabrenje, poticaj – zvali bismo Višnju. Ali ako smo željeli kukati, bolje da je ne zovemo jer znamo što će reći:
- Joj, opet istu kozu dereš, daj, promijeni to što te muči ili prihvati, ali prestani kukati jer ništa nećeš riješiti!
Takva je bila Višnja – puna povjerenja u život i uvjerena da teškoće postoje zato da bismo se razvijali, pogreške i problemi zato da bismo učili, a bol i tuga da bismo srce otvorili za ljubav.
Nekoliko mjeseci prije nego što je umrla, takvu Višnju mogla sam pronaći još samo negdje duboko u njezinim bademastim očima u kojima je gorio plamičak prkosa i želje za životom.
Jednog se dana s posla vratila s boli u desnoj ruci.
- Opet sam preveć' surfala, od miša mi se cijela šaka ukočila! - bila je njezina dijagnoza.
Drugi se dan bol iz ruke proširila u lopaticu, sljedeći dan ustanovila je da joj klecaju koljena. Otišla je kiropraktičaru i, ohrabrena nakon zahvata, zaključila da će poslije vikenda sve biti u redu. U ponedjeljak se jedva odvezla liječniku, vrativši se s uputnicom za neurologa. Hodala je nesigurno, poput pijanca pridržavajući se za zidove, a desnu je ruku podizala lijevom. Zadržali su je u bolnici.
Nalazi su bili neumoljivi: izraslina u leđnoj moždini pritišće živce.
- Na takvom je mjestu da ju je opasno i pogledati, a kamoli rezati - objavio je primarijus.
Ipak su odlučili uzeti uzorak, ne bi li doznali s kakvim uljezom imaju posla. Višnja je premještena na Institut za tumore; slijedila je još jedna MR, čekanje nalaza, vijećanje, čekanje, čekanje... Najvjerojatnije je tumor, zračit će ga i smanjiti, bila je dobra vijest. Međutim, nalaz je pokazao da tumor nije; a što je ta izraslina – nije pokazao. Prvi je put pacijent na Institutu za tumore zažalio što nema tumor!
Tijelo joj je bilo prepuno cjevčica, dok je posve nepomično ležala u bolničkom krevetu. Bez potpune dijagnoze, bez konačnog odgovora, s krajnjim je naporom pomicala šaku, pipajući mobitel, tražeći da joj netko prinese ušima napravicu koja je povezuje sa svijetom. Govorila je polako, poluukočene vilice.
Slijedila je još jedna magnetska rezonancija, ovaj put u privatnoj klinici. Možda će se poslije tog nalaza liječnici odvažiti na operaciju? Možda će je premjestiti u toplice i vratiti barem onaj stupanj pokretnosti s kojim je došla u bolnicu – teturajući, polako, bolno, ali ipak na vlastitim nogama? Jer dobra je vijest da izraslina ne raste; loša je vijest da se ne smanjuje – ukliještila se ta čudovišna kvržica na vrhu njezinog kičmenog stupa kao koštica u grlu i ne da joj ustati, živjeti!
Zaustavljena onog dana u koraku, prekinuta u planovima, Višnja je prikovana o krevet u oklopu vlastitog nepokretnog tijela; navečer bi sklopila oči, ujutro ih otvorila, a svaki je dan bio predug, ispunjen čekanjem i pitanjima. Trebalo je puno hrabrosti da se ne izgubi nada.
Višnja je uvijek znala odgovore. U vlastitim i tuđim nevoljama vidjela je svjetlo, razlog, poruku. Uvijek je tražila i dalje od toga, s one strane spoznajnog svijeta, metafizičke odgovore na probleme, bolesti, strahove, ljutnje. Višnja – Svevišnja, zvali smo je u šali, misleći ozbiljno.
- Sve je to Bog i svi smo mi Bog – govorila bi i onima koji ne razumiju.
Grubo suočena sama sa svojim najdubljim spoznajama, nepokretna u bolničkom krevetu, je li imala Višnja odgovor i na svoja pitanja?
- Ne znam, ovaj put ne znam... nadam se...
Umrla je izmučena, umorna. Duboko u njezinim bademastim očima do zadnjeg je daha gorio plamičak vjere u život.
I kad palim svijeću na ledom okovanom grobu, vidim svjetlo Višnjinih očiju.
