Napisala: Diana Kučinić
(priča je nastala na radionici kreativnog pisanja Pisanje sa Sonjom u Centru Skupovi)
Probudio se na svoj rođendan, zamišljen. Pogledao se u ogledalo i zaključio da se ne treba obrijati: dvodnevna mu brada sasvim dobro pristaje. Pažljivo se zagledao u kutove usana. Dvije tanke bore sa svake strane. Pogledom je pretražio čelo, tu su brazde namreškanih misli bile uočljivije. Bez naočala nije mogao točno procijeniti koliko su duboke lepezaste zrake bora oko očiju, ali sigurno je jedno: bile su tu.
- Aaahhh – Tibor je glasno i duboko ispustio zrak iz pluća, poput balona s kojim je pustio moguću zabrinutost.
Puštao je tako svaku misao s kojom se nije želio suočiti. Nije ga zabrinulo starenje – ta tek mu je 35 godina! - nego činjenica da je 35 godina života ostavilo trag na njegovu licu... ah, samo na licu! Gotovo da i nije bilo drugih tragova u njegovom životu.
Škola, studij, posao, nekoliko mladenačkih ljubavi i jedna dvogodišnja veza. Rekla mu je da je dosadan, da joj nedostaje uzbuđenje u životu i ostavila ga prošle godine. Uzela je i psa kojeg je on jedne olujne večeri pronašao stisnutog uz kontejner.
Osjetio je tupu bol u trbuhu, kad se sjetio čupavog crnog lajavca. Rekla mu je kako je koči da živi život punim plućima... i uzela psa. Što je, zaboga, pas imao s tim!
Shvatio je da će zakasniti na posao, pa je nabrzinu navukao svijetlobež hlače i kariranu košulju koju je prvu napipao u ormaru.
.....
- Sreeeetaaaan rooođeeeendaaan!!!!! - zaorilo se iz otvorenog ureda i sudario se s dvadesetak razdraganih osmijeha svojih kolega, šarenim papirnatim trubicama i čokoladnom tortom na kojoj je bijelom kremom napisano Tibor i nacrtana tipka enter s brojem 35.
Nasmijao se od srca i uživao u sveopćem ljubljenju i čestitanju.
Obožavao je svoj posao programera, volio je atmosferu otvorenog ureda i poticajno okružje. Razumio je način na koji kompjutor razmišlja i uživao u nadmudrivanju s tehnologijom. Da barem tako razumije i žene!
- Po-klon, po-klon! - začuo je skandiranje iza svojih leđa i ugledao najboljeg prijatelja Juru kako mu visoko u ruci na papirnatom tanjuru kao na srebrnom pladnju donosi crvenu kuvertu.
- Ha, ha, nekad su kuverte bile plave! - našalio se Tibor, pomislivši s neugodom: nisu li mu valjda skupili nešto novca umjesto rođendanskog dara?
- Ajde, stari, otvori, tu ti je nešto važnije od para! - namigne mu Jura.
U kuverti je bila ulaznica za plesnu večer u Gradskoj kavani, koju organizira neki klub za samce. Lagana večera, šampanjac i ples.
Upitnik iznad Tiborove glave postajao je sve veći, a onda mu ljutnja proleti kroz glavu: ma, nema šanse da ode na ples s nepoznatim ljudima, još k tome očito u namjeri da se upoznaju!
- Večeras?! Kako to mislite, večeras?! Pa bit ću ovdje barem do... što ja znam... šest-sedam...
- Nećeš, nećeš, Vjeko će te zamijeniti, ali možeš ti i s posla na ples, ako ti je tako draže! - odgovori mu Jura, smiješeći se, ali tonom koji nije dopuštao prigovor. - Bio si ti nekad plesač i pol, znamo te mi, sve dok te nije ona tvoja bivša odvukla nekud u brda, pa na bicikle, pa štajaznam kuda, ne znam zbilja što ste vas dvoje imali zajedničko!
- No, no, o bivšima sve najbolje – ubaci se Vjeko – ali pazi, stari, činjenica je da imaš 35 i da voliš plesat, i da se nikad ne bi sam odlučio, i da tam sigurno bude kakvih komada, i da ti život ovak sam prolazi, i...
- Ok, ok, shvatio sam - prekine ga Tibor.
U sebi je već počeo smišljati razloge zbog kojih ipak ne bi otišao večeras u Gradsku kavanu, ali niti jedan mu se razlog nije učinio dovoljno jak. Pa, možda zbilja ode. Uostalom, što mu se može dogoditi!
.....
Vesna se lijeno protegnula u krevetu i pokušala sastaviti slike sna, prije nego što joj pobjegnu. Oblaci... neko cvijeće... plesala je... krasan osjećaj slobode! Bilo je već gotovo podne. Danas nije morala ići na posao, imala je slobodni petak. Njezinog sina poslije škole pokupit će baka i bit će kod nje cijeli vikend. Imala je tri dana samo za sebe, jes! Dobro, mora se priznati da je polovicu jednog dana upravo prespavala, ali koga briga! Izbor je samo njezin i uživala je u tome.
Vesna je asistentica na fakultetu i s nepunih 40 godina jedna je od najperspektivnijih matematičarki u državi. No, njezin je najveći uspjeh – i najveća ljubav – sin Marko.
Željela ga je svim srcem, jednako snažno koliko nije željela brak, vezanost za muškarca koji bi je, kako je vjerovala, sputavao.
- Još samo večeeeraaaas... - zapjevušila je stari hit Drage Diklića, klizeći od aparata za kavu do kupaonice i natrag.
Vesna je bila rokerica, ali je voljela i blues, opuštala se uz romantični saksofon Kennyja Geea. A na plesnim večerima koje je vodila u klubu za samce, što je bila njezina rekreacija za dušu i tijelo, svirali su vječni šlageri.
- ... ruuuku mi daaaaj! – ispuštala je glasno Diklićeve nazalne tonove između gutljaja kave, dok je iz ormara vadila zlatnožutu lepršavu haljinu i plavi pareo, koji su poput leptira sletjeli na rub kreveta.
Odjezdila je potom u kuhinju do frižidera i pogledom pretražila zalihu smrznute hrane.
- Nešto lagano i brzo gotovo – odredila je svoj današnji ručak i izbor suzila na kuhane štrukle sa sirom. Voljela je kuhati za neku posebnu prigodu, ali pripremanje svakodnevnih obroka bilo joj je prava gnjavaža.
Nasmiješila se na pomisao kako bi kuhanim štruklima sigurno još dodala i prepečeni luk, kad ne bi morala večeras voditi plesnu večer. To je posljednja večer u klubu prije ljetnih praznika, nema smisla da učiteljica plesa miriši po luku.
Ponovno je zapjevala Diklićev refren, misleći na to kako novi plesni tečaj počinje tek najesen i kako će joj baš dobro doći stanka od druženja s ljudima.
And we're rolling, rolling, rolling on the river!!!! Tina Turner na zvonu Vesninog mobitela zakotrljala se gromoglasno, prekidajući ritam starog šlagera.
- Mikicaaa? Čuj, jel ti još danas navečer ideš k onima tvojima kaj se upoznavaju? - Dubravka je opet glumila da ne zna točno u kakvom klubu Vesna vodi plesnu školu.
- Samci, draga, samci! Znaš, sami su, pa se druže – veselo je odgovorila prijateljici.
- Viš, pa onda bi se i ti mogla s njima malo bliže podružiti – zacvrkutala je Dubravka iz mobitela.
- Joj, daj, pliz, ne počinji! - nježno, ali odlučno Vesna je prekinula prijateljicu prije nego što se po tko zna koji put upecala na Dubravkin mamac i krenula objašnjavati kako joj nikakav muškarac doista ne treba. - Ja fakat uživam u braku sama sa sobom, ne znam kad buš ti to jednom već shvatila!
- Je, je, sam' dok se ne pojavi neki samac koji...
- Jesi ti mene nekaj trebala ili kaj?! - Vesna je ovaj put grubo prijateljici upala u riječ.
- Frrrr, mikica, uvuci pandže, sam' sam te htela prečekirati da znam jel buš sutra išla s menom u šoping, kak smo si obećali – pomirljivo je Dubravka razgovor privodila kraju.
- A znaš da budem. I baš se veselim, pa se sutra čujemo, prosim te, ne prije podna! - napomenula je Vesna, dajući prijateljici do znanja da će se večeras sigurno dugo zadržati.
- Je, je, nemaš brige, pusa, bokić, cmokni mi Marka!
- Marko je kod... ba...ke... - zaustila je Vesna, ali je Dubravka već prekinula vezu.
.....
Tibor je bio usred raspetljavanja nekog programa, kad mu je ekran zaklonila Vjekina ruka.
- Doviđenja, bok, pa-pa, ti odlaziš! - mahao mu je Vjeko ispred nosa, naslanjajući se drugom rukom na njegov radni stol.
- Daj, stari, vidiš da sam usred nečega! - obrecnu se Tibor.
- Točno, jesi, ti si usred odlaska, taman se stigneš doma otuširat i do osam si u Gradskoj kavani.
Tibor je znao da je svaka rasprava suvišna. A i morao je priznati da mu ideja o plesnoj večeri cijeli dan ne izlazi iz glave. Zapravo je odlučio otići, sjesti negdje u kut i vidjeti kako stvari teku.
Sigurno će tamo biti neki stariji ljudi, a njega bi, ako bi već morao birati, privukle mlade cure. No, gdje bi ih uopće upoznao. A možda je on za njih prestar? I o čemu danas žene uopće pričaju? A možda su njegovi prijatelji ipak u pravu, možda je doista zadnji čas da se opet uključi u život? A možda je sve to s plesom nepotrebna gnjavaža? On zapravo ne želi nikakva nova poznanstva, no, samo bi mu trebalo da se opet onako razočara, da mu opet neka okrene leđa...
Namatajući misli, Tibor se dovezao kući, otuširao, navukao iste svijetlobež hlače i košulju boje čokolade. Već je bio u hodniku, kad se vratio u kupaonicu i poprskao omiljenim Cool Waterom.
- Nije to ništa drukčije nego da idem u kino ili kazalište – hrabrio je sam sebe i otišao u Gradsku kavanu.
......
Opazio ju je, čim je ušao. Kao dugonoga leptirica lepršala je u zlatnožutoj haljini s plavim pareom oko vitkih kukova, plesala čas s jednim, čas s drugim, ispravljala, pokazivala korake i smijala se, smijala! Očarala ga je vedrina u njezinim očima, kad su im se – slučajno – nekoliko puta pogledi sreli.
- A vi ćete cijelu večer tu sjediti? - osvanula je pred Tiborom. - Ja sam Vesna, učiteljica plesa, možda da i vas malo podučim? – nabacila je vragolasto.
Držeći je oko struka u lelujavom ritmu english-valcera, Tibor je osjećao kako u njemu nešto pucketa, kao led na vodi koji se topi. Vesna je osjećala promjenu od neodlučnog početnog koraka do zanosne plesne čarolije. Osjećala je njegov miris, čvrsta ramena, osjećala je sve što nije već dugo osjećala. Oboje nisu primijetili da je glazba prestala.
- Hm... da... vidim da vama ne treba poduka u plesu – Vesna se prva snašla, dok ju je Tibor još uvijek držao za obje ruke, kao da se boji, ako je pusti, da će odlepršati.
- Morat ćeš me ipak pustiti... - šapnula mu je.
Tibor je ostatak večeri proveo u svom kutu. Misli su mu se rojile, gomilale se stare dvojbe i pitanja, a onda bi se rasplinule svaki put, kad bi ulovio Vesnin osmijeh.
Odvažio se i otišao do nje.
- Vesna, ja bih želio još jedan ples!
......
Konobari su počeli polako pospremati stolove, a Tibor i Vesna sjedili su u kutu Gradske kavane i pričali. Ruke bi im se povremeno dodirnule, ili bi je Tibor lagano pogladio po obrazu, ili bi mu ona nježno uhvatila pogled.
- Dragi plesači, bilo nam je zadovoljstvo svirati večeras i ovom skladbom želimo vam laku noć!
Glazbenici su zasvirali Diklićev šlager i Tibor je Vesnu poveo na plesni podij.
(priča je nastala na radionici kreativnog pisanja Pisanje sa Sonjom u Centru Skupovi)
Probudio se na svoj rođendan, zamišljen. Pogledao se u ogledalo i zaključio da se ne treba obrijati: dvodnevna mu brada sasvim dobro pristaje. Pažljivo se zagledao u kutove usana. Dvije tanke bore sa svake strane. Pogledom je pretražio čelo, tu su brazde namreškanih misli bile uočljivije. Bez naočala nije mogao točno procijeniti koliko su duboke lepezaste zrake bora oko očiju, ali sigurno je jedno: bile su tu.
- Aaahhh – Tibor je glasno i duboko ispustio zrak iz pluća, poput balona s kojim je pustio moguću zabrinutost.
Puštao je tako svaku misao s kojom se nije želio suočiti. Nije ga zabrinulo starenje – ta tek mu je 35 godina! - nego činjenica da je 35 godina života ostavilo trag na njegovu licu... ah, samo na licu! Gotovo da i nije bilo drugih tragova u njegovom životu.
Škola, studij, posao, nekoliko mladenačkih ljubavi i jedna dvogodišnja veza. Rekla mu je da je dosadan, da joj nedostaje uzbuđenje u životu i ostavila ga prošle godine. Uzela je i psa kojeg je on jedne olujne večeri pronašao stisnutog uz kontejner.
Osjetio je tupu bol u trbuhu, kad se sjetio čupavog crnog lajavca. Rekla mu je kako je koči da živi život punim plućima... i uzela psa. Što je, zaboga, pas imao s tim!
Shvatio je da će zakasniti na posao, pa je nabrzinu navukao svijetlobež hlače i kariranu košulju koju je prvu napipao u ormaru.
.....
- Sreeeetaaaan rooođeeeendaaan!!!!! - zaorilo se iz otvorenog ureda i sudario se s dvadesetak razdraganih osmijeha svojih kolega, šarenim papirnatim trubicama i čokoladnom tortom na kojoj je bijelom kremom napisano Tibor i nacrtana tipka enter s brojem 35.
Nasmijao se od srca i uživao u sveopćem ljubljenju i čestitanju.
Obožavao je svoj posao programera, volio je atmosferu otvorenog ureda i poticajno okružje. Razumio je način na koji kompjutor razmišlja i uživao u nadmudrivanju s tehnologijom. Da barem tako razumije i žene!
- Po-klon, po-klon! - začuo je skandiranje iza svojih leđa i ugledao najboljeg prijatelja Juru kako mu visoko u ruci na papirnatom tanjuru kao na srebrnom pladnju donosi crvenu kuvertu.
- Ha, ha, nekad su kuverte bile plave! - našalio se Tibor, pomislivši s neugodom: nisu li mu valjda skupili nešto novca umjesto rođendanskog dara?
- Ajde, stari, otvori, tu ti je nešto važnije od para! - namigne mu Jura.
U kuverti je bila ulaznica za plesnu večer u Gradskoj kavani, koju organizira neki klub za samce. Lagana večera, šampanjac i ples.
Upitnik iznad Tiborove glave postajao je sve veći, a onda mu ljutnja proleti kroz glavu: ma, nema šanse da ode na ples s nepoznatim ljudima, još k tome očito u namjeri da se upoznaju!
- Večeras?! Kako to mislite, večeras?! Pa bit ću ovdje barem do... što ja znam... šest-sedam...
- Nećeš, nećeš, Vjeko će te zamijeniti, ali možeš ti i s posla na ples, ako ti je tako draže! - odgovori mu Jura, smiješeći se, ali tonom koji nije dopuštao prigovor. - Bio si ti nekad plesač i pol, znamo te mi, sve dok te nije ona tvoja bivša odvukla nekud u brda, pa na bicikle, pa štajaznam kuda, ne znam zbilja što ste vas dvoje imali zajedničko!
- No, no, o bivšima sve najbolje – ubaci se Vjeko – ali pazi, stari, činjenica je da imaš 35 i da voliš plesat, i da se nikad ne bi sam odlučio, i da tam sigurno bude kakvih komada, i da ti život ovak sam prolazi, i...
- Ok, ok, shvatio sam - prekine ga Tibor.
U sebi je već počeo smišljati razloge zbog kojih ipak ne bi otišao večeras u Gradsku kavanu, ali niti jedan mu se razlog nije učinio dovoljno jak. Pa, možda zbilja ode. Uostalom, što mu se može dogoditi!
.....
Vesna se lijeno protegnula u krevetu i pokušala sastaviti slike sna, prije nego što joj pobjegnu. Oblaci... neko cvijeće... plesala je... krasan osjećaj slobode! Bilo je već gotovo podne. Danas nije morala ići na posao, imala je slobodni petak. Njezinog sina poslije škole pokupit će baka i bit će kod nje cijeli vikend. Imala je tri dana samo za sebe, jes! Dobro, mora se priznati da je polovicu jednog dana upravo prespavala, ali koga briga! Izbor je samo njezin i uživala je u tome.
Vesna je asistentica na fakultetu i s nepunih 40 godina jedna je od najperspektivnijih matematičarki u državi. No, njezin je najveći uspjeh – i najveća ljubav – sin Marko.
Željela ga je svim srcem, jednako snažno koliko nije željela brak, vezanost za muškarca koji bi je, kako je vjerovala, sputavao.
- Još samo večeeeraaaas... - zapjevušila je stari hit Drage Diklića, klizeći od aparata za kavu do kupaonice i natrag.
Vesna je bila rokerica, ali je voljela i blues, opuštala se uz romantični saksofon Kennyja Geea. A na plesnim večerima koje je vodila u klubu za samce, što je bila njezina rekreacija za dušu i tijelo, svirali su vječni šlageri.
- ... ruuuku mi daaaaj! – ispuštala je glasno Diklićeve nazalne tonove između gutljaja kave, dok je iz ormara vadila zlatnožutu lepršavu haljinu i plavi pareo, koji su poput leptira sletjeli na rub kreveta.
Odjezdila je potom u kuhinju do frižidera i pogledom pretražila zalihu smrznute hrane.
- Nešto lagano i brzo gotovo – odredila je svoj današnji ručak i izbor suzila na kuhane štrukle sa sirom. Voljela je kuhati za neku posebnu prigodu, ali pripremanje svakodnevnih obroka bilo joj je prava gnjavaža.
Nasmiješila se na pomisao kako bi kuhanim štruklima sigurno još dodala i prepečeni luk, kad ne bi morala večeras voditi plesnu večer. To je posljednja večer u klubu prije ljetnih praznika, nema smisla da učiteljica plesa miriši po luku.
Ponovno je zapjevala Diklićev refren, misleći na to kako novi plesni tečaj počinje tek najesen i kako će joj baš dobro doći stanka od druženja s ljudima.
And we're rolling, rolling, rolling on the river!!!! Tina Turner na zvonu Vesninog mobitela zakotrljala se gromoglasno, prekidajući ritam starog šlagera.
- Mikicaaa? Čuj, jel ti još danas navečer ideš k onima tvojima kaj se upoznavaju? - Dubravka je opet glumila da ne zna točno u kakvom klubu Vesna vodi plesnu školu.
- Samci, draga, samci! Znaš, sami su, pa se druže – veselo je odgovorila prijateljici.
- Viš, pa onda bi se i ti mogla s njima malo bliže podružiti – zacvrkutala je Dubravka iz mobitela.
- Joj, daj, pliz, ne počinji! - nježno, ali odlučno Vesna je prekinula prijateljicu prije nego što se po tko zna koji put upecala na Dubravkin mamac i krenula objašnjavati kako joj nikakav muškarac doista ne treba. - Ja fakat uživam u braku sama sa sobom, ne znam kad buš ti to jednom već shvatila!
- Je, je, sam' dok se ne pojavi neki samac koji...
- Jesi ti mene nekaj trebala ili kaj?! - Vesna je ovaj put grubo prijateljici upala u riječ.
- Frrrr, mikica, uvuci pandže, sam' sam te htela prečekirati da znam jel buš sutra išla s menom u šoping, kak smo si obećali – pomirljivo je Dubravka razgovor privodila kraju.
- A znaš da budem. I baš se veselim, pa se sutra čujemo, prosim te, ne prije podna! - napomenula je Vesna, dajući prijateljici do znanja da će se večeras sigurno dugo zadržati.
- Je, je, nemaš brige, pusa, bokić, cmokni mi Marka!
- Marko je kod... ba...ke... - zaustila je Vesna, ali je Dubravka već prekinula vezu.
.....
Tibor je bio usred raspetljavanja nekog programa, kad mu je ekran zaklonila Vjekina ruka.
- Doviđenja, bok, pa-pa, ti odlaziš! - mahao mu je Vjeko ispred nosa, naslanjajući se drugom rukom na njegov radni stol.
- Daj, stari, vidiš da sam usred nečega! - obrecnu se Tibor.
- Točno, jesi, ti si usred odlaska, taman se stigneš doma otuširat i do osam si u Gradskoj kavani.
Tibor je znao da je svaka rasprava suvišna. A i morao je priznati da mu ideja o plesnoj večeri cijeli dan ne izlazi iz glave. Zapravo je odlučio otići, sjesti negdje u kut i vidjeti kako stvari teku.
Sigurno će tamo biti neki stariji ljudi, a njega bi, ako bi već morao birati, privukle mlade cure. No, gdje bi ih uopće upoznao. A možda je on za njih prestar? I o čemu danas žene uopće pričaju? A možda su njegovi prijatelji ipak u pravu, možda je doista zadnji čas da se opet uključi u život? A možda je sve to s plesom nepotrebna gnjavaža? On zapravo ne želi nikakva nova poznanstva, no, samo bi mu trebalo da se opet onako razočara, da mu opet neka okrene leđa...
Namatajući misli, Tibor se dovezao kući, otuširao, navukao iste svijetlobež hlače i košulju boje čokolade. Već je bio u hodniku, kad se vratio u kupaonicu i poprskao omiljenim Cool Waterom.
- Nije to ništa drukčije nego da idem u kino ili kazalište – hrabrio je sam sebe i otišao u Gradsku kavanu.
......
Opazio ju je, čim je ušao. Kao dugonoga leptirica lepršala je u zlatnožutoj haljini s plavim pareom oko vitkih kukova, plesala čas s jednim, čas s drugim, ispravljala, pokazivala korake i smijala se, smijala! Očarala ga je vedrina u njezinim očima, kad su im se – slučajno – nekoliko puta pogledi sreli.
- A vi ćete cijelu večer tu sjediti? - osvanula je pred Tiborom. - Ja sam Vesna, učiteljica plesa, možda da i vas malo podučim? – nabacila je vragolasto.
Držeći je oko struka u lelujavom ritmu english-valcera, Tibor je osjećao kako u njemu nešto pucketa, kao led na vodi koji se topi. Vesna je osjećala promjenu od neodlučnog početnog koraka do zanosne plesne čarolije. Osjećala je njegov miris, čvrsta ramena, osjećala je sve što nije već dugo osjećala. Oboje nisu primijetili da je glazba prestala.
- Hm... da... vidim da vama ne treba poduka u plesu – Vesna se prva snašla, dok ju je Tibor još uvijek držao za obje ruke, kao da se boji, ako je pusti, da će odlepršati.
- Morat ćeš me ipak pustiti... - šapnula mu je.
Tibor je ostatak večeri proveo u svom kutu. Misli su mu se rojile, gomilale se stare dvojbe i pitanja, a onda bi se rasplinule svaki put, kad bi ulovio Vesnin osmijeh.
Odvažio se i otišao do nje.
- Vesna, ja bih želio još jedan ples!
......
Konobari su počeli polako pospremati stolove, a Tibor i Vesna sjedili su u kutu Gradske kavane i pričali. Ruke bi im se povremeno dodirnule, ili bi je Tibor lagano pogladio po obrazu, ili bi mu ona nježno uhvatila pogled.
- Dragi plesači, bilo nam je zadovoljstvo svirati večeras i ovom skladbom želimo vam laku noć!
Glazbenici su zasvirali Diklićev šlager i Tibor je Vesnu poveo na plesni podij.
