Napisala: Sonja Zubović
(ulomak iz knjige "Nemreš bit pametan",
Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb 2016.)
Kako sam samo ispao važan i velik pred Ninom! Kako je to dobro ispalo!
Rekao sam joj da trebamo jednu tinejdžericu s malo obojane kose, koja je onako malo kul jer sestra iz Beča snima filmić za akademiju i njihovu neku tamo internetsku televiziju. Malo sam okitio situaciju, onako usput.
Nina se oduševila, rekla je da može do večeri napraviti još poneki pramen, a ja sam važno rekao: „Ma ne, ne treba, ovi sada su dovoljno šašavi i genijalni“.
Kako sam to dobro odigrao s njom! Još sam rekao, onako usput: „Znaš, Marina bi isto mogla, ali s njom je problem jer nema obojanu kosu. Osim toga, ti si jača frikuša za te stvari. Tako je rekla i moja sestra, kad sam joj pokazivao vaše profilne“.
Kako sam ju stručno obradio, nije za vjerovat! Ma, ja sam majstor zavođenja. Sve cure padaju na snimanja, filmove, prenemaganja i spotove.
Onda sam još malo potpirio sa strukom jer kao ja apsolutno ozbiljno mislim da je ona izvanserijski talentirana. Sve kao ono… još sam joj rekao da ćemo nas dvoje biti savjetnici za kostimografiju i da bi bilo lijepo kad bi i ona imala nešto onako izražajno na sebi. Kad sam rekao izražajno, mislio sam na izdajnički tijesno, ono kad se vidi koji je broj grudnjaka. Čisto kostimografski, da se vidi jesu li fišbajni ili su futeri, ništa drugo.
Ma ne, ne padam na velike grudnjake, šestice, petice i te paranoje ili hi, hi, padobrane! Hi, sad sam se sjetio kako je jednom tata rekao za jednu susjedu da njezin grudnjak na štriku za veš izgleda kao padobran od dvogrbe deve. Zna ga izvalit stari, legenda!
Joj, kako je život lijep i uzbudljiv. Uvijek se nešto događa. Ma što se loše dogodilo, uvijek me može povezat na dobar smjer s nekom curom.
Bilo je baš fora to sve skupa. Grozno zvuči, ali skoro da je zapravo i dobro što je taj Thomas Majonez Knez Brljez nabrljao tu kašu, pa smo mi morali u akciju. Naravno, nije mi drago zbog moje Brune i što se ona zaljubila u nekog takvog šarmera koji joj kida živce, a ne zaslužuje njezinu ljubav.
Pju, a koji sam ja frajer, ono kad smo stajali u Tkalči pred pivnicom, pa je Jure snimao kadrove u ulici, istegnuo sam noge, raširio kockastu košulju i kao smješkao se Nini. Halo, izgledao sam kao glumac!
Pa da, Jure to ne bi mogao, kako bi on ikad mogao izgledati kao glumac, kad on ima punu glavu fonema, morfema i ribosoma. Publika tako ne može doživljavati glumce.
Oh, joj, joj - moram naučiti hrvatski, pa da tog topa ispeglam, joj, kako je to naporno. Joj, a što će meni u životu fonetika – jel to meni treba, da bih ja bio zgodan u nekom spotu? Ne treba! Molim lijepo, a glasovne promjene? Mislim, svašta, stvarno me nije briga zašto se neki glasovi mijenjaju amo-tamo.
Hi, da me čuje stara, poludjela bi! Meni je palatalizacija, sibilarizacija, jotovanje i sve to skupa nevažno, pa ja sam iznad svega, ja sam kralj na crvenom tepihu. Zar ću jednog dana dizajnirati torbice s prijeglasima ili na njima pisati da se c z s mijenja u č ž š ispred nečega?
Općenito mi nije jasno koji je genijalac izmislio školski program! Sigurno neki nabrijani pametnjaković kao što je naš Jura. Taj misli da svašta treba znat naširoko i naduboko, a nema pojma o onome što je bitno. Pa svašta! Nisu normalni ti ljudi, kako ne vide da u životu treba naširoko i naduboko uživat taj isti život ili, kako bi naš Ante reka', Bog ga stvorija lipim i pametnim – triba na lažini suvoj ležat... Hm, da, ako te zubi ne bole i ako ti ih ima tko popravit.
Uh, zapravo stvarno ne znam kako ću ja preživjet ovaj životni period s toliko učenja i gnjavaže. Pa zar je to normalno? Ne, nešto se hitno treba promijeniti na ovom svijetu.
Hm, možda bih osobno ja trebao biti političar, jedan dobro odjeven i fenomenalno dizajnerski usklađen političar! Prirodno sam pametan jer zna se da ljepota nije dovoljna. Lijepo se uvalim u Ministarstvo prosvjete i spasim generacije djece od svih mogućih fatamorgana koje su se do sada morale učiti u školi. Pitam se, a tko je to smislio i odredio? Sigurno neki zastarjeli konfekcijski tipovi i školničari iz pretprošlog stoljeća.
Priča mi jučer Dino kako se on u svojoj školi pretrgnuo od posla na nekom projektu koji se zvao Poučna staza. Kaže da se tako već tri godine bori za ocjene iz biologije. Onda je rekao da su tu Poučnu stazu nazvali i Puteljci znanja, naravno da smo nas dvojca isti čas pomislili na istu stvar i počeli se smijati kao ludi. Puteljci… nije nam se stvorila asocijacija na poučavanje, nego na tvrdu nuždu u šumi, po domaći bi rekli: kenjci. Oho-ho, gle, nije slučajno da se i rimuje: puteljci i s oproštenjem, kenjci. Ma, smijali smo se do suza, a on je, kaže, na kraju jedva dobio peticu.
Jako je čudno da je taj projekt na njegovoj školi trajao tri godine. Nije za vjerovat, zar nisu za tri godine mogli sagradit autoput Zagreb - Split, a ne samo mali puteljci i uz njih vrlo izgledni kenjci. Dino i ja smo se jako lijepo zabavili na račun svega toga.
Kako bilo, svi putovi vode jednom jedinom cilju, a to je, po mojem mišljenju, sreća. Tu bi riječ trebalo pisati velikim slovom: Sreća. Zašto? Zato da ne zaboravljamo kako je jako važno biti sretan.
Hitno treba popraviti svijet! Treba pomoći djeci i mladima. Treba hitno spasiti djecu od napornih profesora, od viška ribosoma, elektrolize, fonema, jotovanja i raznih pretjerivanja.
Eh, evo, osjećam se kao budući ministar prosvjete, iako još nisam ustao iz kreveta. Ma, čim ustanem, moram ići prat zube. I na što tad pomislim? Na starog koji me čitav život poučava o karijesu i zubnom mesu. Sve u svemu, furt me neko o nečem poučava, pa zlo mi je. Kad čujem riječ poučavanje, odmah izgubim volju i postanem antiprotivan.
Ne, na ovom svijetu uopće nije lako ostati normalan. Dakle, ovo bi me moglo motivirati. Hm, trebam preuredit nastavne programe, izbacit višak predmeta, oh, ima posla dosta. Pripremit ću se ozbiljno. Vrijeme je, osim toga, da ova naša Hrvatska ima ministra prosvjete koji je mlad, zgodan i zna se odjenuti moderno s puno stila. Vrijeme je za neke promjene. Vrijeme je za mene.
Sve što je bilo komplicirano treba postat jednostavno. Za početak treba još jedan dan proglasit neradnim danom. Negdje sam čuo da u Francuskoj imaju tako uređene škole. Dakle, ako je njima dovoljno da četiri dana idu u školu, a tri dana se odmaraju, ne znam zašto i nama ne bi bilo tako.
Ako to ne postoji kod njih jer sam ja to negdje krivo zapamtio, mi bismo bili prvi koji bi takvu sortu školstva imali kao autohtonu.
Taj treći dan vikenda potreban je za slobodno odrastanje i maštanje. Taj još jedan nenastavni dan bio bi dragocjen za napredak, za buduće izumitelje, umjetnike i ljubitelje prirode. To je određena kvaliteta nastave u slobodi ljepodušja. Eh, kako sam to dobro izmislio! Ive Gulin, najbolji ministar ikada!
Baš mislim, evo, divim se sam sebi kako ja to lijepo i pametno primjećujem već sada, s nepunih šesnaest godina! Nešto moram učiniti, da bi svijet bio bolji. Imam vremena, ako poživim tamo do stote…
Osim toga, jako je važno sve ovo s Ninom, to mi je i dalo novu snagu za razmišljanje o životu na jedan potpuno novi i perspektivan način.
Jedino mi je taj Thomas opasno skočio na živce, ne bude on moju sestru vukao za nos! Ma, razbil bum mu njupu onako ministarski po sredini face, da se ni ne snađe! Razbil bum mu njupu, makar bio u tom trenutku obučen u najskuplje krpice s potpisom.
- Jesi li naučio fonetikuuu? – već s vrata, umjesto dobro jutro, poviče mama.
- Malo sam proradio, pa sam opet razmišljao o nekim stvarima.
- Znaš kaj – nemaš vremena razmišljati! Izvoli se smjesta primiti posla! Za sat i pol dolazim provjeriti što znaš. Da te nisam čula! Ne ispraviš li jedinicu iz hrvatskog, padaš razred. Bit će ti ionako muka od dva popravka.
- Idem, idem, dobro… Uh, kako mi pokvari dan koji je tako lijepo počeo i koji je nadasve mogao promijeniti svijet na bolje. Nepovratna šteta!
- Gle, frajeru, idemo za poslom, čuješ li kako Bruna svira od rane zore, a ti fantaziraš, hop, idemo, hop! – požurivala je kao da žurimo na vlak.
Ma što imaju protiv fantazije? Da nije bilo fantazije, na svijetu ne bilo napretka. Valjda bi svi bili u pećini ili bi ljudi mislili da je svijet ravna ploča koju nose tri slona. Pa ne razumijem kako nitko u ovoj kući ne vidi da je najvažnije za sve upravo razmišljanje!
Ako nema razmišljanja, ako samo ideš kao robot amo-tamo i gledaš na sat, odrađuješ ovo, odrađuješ ono, pa gdje svijet može stići? Prije moje ministarske kandidature stvarno se moram ozbiljno i temeljito pripremiti. Za to mi treba vrijeme. Ne mogu važne resore ostaviti nerazrađene! Pa znam ja kako to ide. Svaki detalj je važan. Kao u mojem šnajderaju, prvo moram skrojiti odijelo, a onda mislim o dizajnu, kvaliteti tkanine, bojama i drugim finesama.
- Jesi li ustaoooo? – začulo se iz hodnika.
- Evo, evo, obuvam šlape i krećem...
Što reći? Zar da si ja život svedem na šlapu i da me netko obuva, nazuva i šuta nogom? Sve se svodi na jesi li ustao, jesi li krenuo, jesi li...
Pa, stvari treba ozbiljno preurediti na ovom planetu. To tako neće ići! Nisam se valjda samo ja rodio pametan i hrabar. Nisam valjda samo ja spreman zakoračiti prema svjetlijoj budućnosti, nadam se da ima još hrabrih, pametnih i beskompromisnih boraca, onako moćnih i jakih kao što su na filmu Arnold Schwarzenegger, Jackie Chan, Chuck Norris...
- Pa ti još sjediš na krevetu?! Ustaj, umivaj se hladnom vodom ili ću te ja zaliti, imaš jako puno posla!
Eto kako se uništava svijetla budućnost nacije. Netko tu svijetlu budućnost treba osmisliti. A tko ju može osmisliti? Samo vizionari, nadareni ljudi s voljom, a ja takav nadaren moram gulit grozote. Ive Gulin mora gulit što mu je netko drugi skrojio, a Ive ima u glavi ideje za predivne vjenčanice koje bi posramile sve holivudske crvene tepihe, ah, ako je cijeli život takav, to se mora mijenjat, a ja imam hrabrosti i snage za to.
- Jesi li, Ivooooo!!! – dreknula je da su mi skoro uši pale u džepove od pidžame.
- Evo, jesam. Što si nervozna?
Čim ovo sve skinem s vrata, primam se posla i krećem u spašavanje svijeta.
