Napisala: Melita Cesar
Prije osamdeset i dvije godine u dalmatinskom gradiću Trogiru rodila se Marijeta, djevojka kojoj po ljepoti nije bilo ravne. Dolazili prosci čak iz Splita i tko ju je vidio, nije ostao ravnodušan. Duga gusta kosa spletena u pletenice, oči zelene boje masline, duge vretenaste noge, uspravan hod poput cesarice. Ona i sestra - djeca koju otac nije priznao, živjele su s majkom koja ih je mukotrpno prehranjivala, prodavajući sir na tržnici.
Ive se zaljubio u Marijetu kad su još bili djeca. I ona u njega. Obećali se jedno drugome, a on, prije nego što je pošao na brod navigavati, kupio joj u Splitu mali ručni sat za rođendan. Učio je za pomorskog kapetana i čekao da završi školu, kupi joj prsten i uzme je za ženu.
Na Travarici u Trogiru na istom su banku sir prodavale njihove majke. Posvađale se oko kupca:
- Vrag ti sriću odnija, šempijo! - vikala je jedna.
- Lajono, štraco! Kurbetino! - vikala je druga.
I dok su se vukle za kosu, maštelo se izvrnulo, ulje se prolilo, a sirevi zakotrljali po pjaci kao balote. Ludače! - sjatili se muškarci da ih razdvoje, ali od tada ratne sjekire među obiteljima bile su iskopane.
- Ive, samo preko mene mrtve uzet ćeš Marijetu! - klela se Ivina majka.
- Marijeta, Ivu neću ni u domu svome ni u rodu svome - siktala je Marijetina, strgnula joj satić s ruke i nogom stala na staklo, dok se nije zdrobilo u tisuću komadića.
Marijeta je uzela maramicu, skupila komadiće sata i jecajući govorila majci:
- Majko, Ive je moja ljubav, Ive je moja sudbina...
- Ima mnogo stvari jačih i od sudbine - oštro je odsjekla majka.
Tajno su se sastajali na trogirskom groblju.
- Dok nas smrt ne razdvoji - obećala je Marijeta.
- Ne - rekao je Ive. - Ni smrt nas neće rastaviti, leža' ćemo jedno pokraj drugog i držati se za ruke.
Ive je otišao ploviti i na dalekim morima često je šetao po palubi, gledajući mjesečinu koja je srebrila more. Ljube… - čuo je sebe kako je zove, a katkad mu se činilo da je vidi kako izlazi iz morske pjene.
******
U Trogir je uplovila luksuzna jahta, tako velika da se čak otvorio most između grada i Čiova, a na rivu izašlo i staro i mlado. Mladi preplanuli Australac, sin bogatog brodovlasnika, prošetao po Trogiru i svratio na pjacu. Tamo je ugledao Marijetu i stao kao opčinjen.
Vraga će se on vratiti, nije rebambia - govorili su mještani, ali on se vratio za dva mjeseca prvi put, drugi put za šest i poveo Marijetu sa sobom. Bolje se rodit bez nosa nego bez sriće - ćakulalo se po pjaci. Marijeta je mnogo puta slala čekove za obnovu ambulante, knjižnice, groblja i od one koja je izdala Ivu postala naša dobrotvorka.
Ive se oženio Mandinom, djevojkom iz sela Žedno, koja mu je rodila dva sina. Uvijek je našao način da izbjegne Marijetu tijekom njezinih posjeta majci jer nije bio siguran što bi se dogodilo da je opet vidi. Kad je umrla Marijetina majka, odlučio je suprotstaviti se svojim strahovima i sutradan, nakon pogreba, otišao na mjesto gdje su se nekada tajno sastajali. Marijeta je tuda morala proći na putu do groblja.
- Ive! - išla je ravno prema njemu.
- Marijeta, otkud ti! - nevješto je glumio iznenađenje.
Nesvjesno je prošao rukom kroz svoju sijedu, prorijeđenu kosu i od svih važnih stvari koje su stajale među njima, tupo je gledao u manžete svoje košulje. Bojao se da nisu možda iskrzane jer pokraj njega je sjedila dama s tamnim naočalama i slamnatim šeširom, u besprijekornoj, skupoj haljini. Miris njezinog parfema bio je ljepši od mirisa ruža iza njihovih leđa i on se odjednom postidi. Što bih joj ja mogao pružiti, da je bila moja žena? - pomisli.
- Idem majci na grob, pođi samnom.
I kao da to nije planirao, malo se nećkao, pa pristao.
Jedna pokraj druge ležale su njihove majke u miru.
- Ive, sjećaš se kako smo nekad govorili da ćemo se i mrtvi držati za ruke?
- Pusti, Marijeta, bilo pa prošlo…
- Oboje imamo više od 80 godina - rekla je tiho, skidajući naočale i on je u njezinim očima opet vidio sunce i masline.
Pogled mu se zaustavio na zlatnom Rolexu na njezinoj ruci i u mislima je vidio sebe u Splitu kako kupuje satić za Marijetu.
- Ovo ti vraćam - u šaku mu je ugurala maramicu s razlomljenim satom. - Čuvala sam ga sve ove godine kao relikviju…
Nešto ga propara u srcu, pa se naglo zakašljao i nije mogao stati.
Vratio se kasno kući i našao Mandinu ispred sudopera. Sjela je i prekrižila ruke u krilu.
- I? - pitala je. Znala je da, u usporedbi s Marijetom, nema nikakve šanse.
Ive se odjednom sjeti da je prošlo mnogo godina otkako joj je uputio neku lijepu riječ.
- Mandina, ona je samo san, ti si java, a kad se probudim iz sna, drago mi je da si ti pokraj mene.
I sam se začudio odakle je izvukao te riječi. Prišao je i ovlaš je pomilovao po sijedoj kosi. Ona nije znala što bi, vjerovala mu ili ne?
******
Kad se jahta odmicala od rive, vidjela je ribarske mreže kako se zlate, balkon Miljenka i Dobrile, kulu Kamerlengo, lanternu, peškariju i pjacu.
- Beautiful - rekao je Nick, promatrajući gradić koji se bijelio u daljini. - Sad znam zašto si tako lijepa, jer si iz tako lijepoga grada - govorio je, da je oraspoloži.
Uhvatila je muža za ruke i stisla ih.
- Nick, imam veliku molbu. Pokopaj me tu na groblju, molim te!
- Sve sam ti do sada ispunio što si željela, nisam li? - rekao je Nick. - Ali ovo ne mogu. Ti si moja žena i mjesto ti je uz mene, a ne uz majku...
******
Dvije godine nakon što je umrla Marijeta, umro je i Nick. Njihov sin Steave odlučio je ispuniti majčinu želju. Zatražio je ekshumaciju bakinog tijela i prenio njezine posmrtne ostatke u Perth, u Australiju, pokraj Marijete.
- Evo, majko, ispunio sam tvoju želju. Uvijek sam te više volio, nego razumio… - mumljao je Steave, gledajući uklesana slova ispod majčine fotografije: "Neke su stvari jače i od sudbine".
Prije osamdeset i dvije godine u dalmatinskom gradiću Trogiru rodila se Marijeta, djevojka kojoj po ljepoti nije bilo ravne. Dolazili prosci čak iz Splita i tko ju je vidio, nije ostao ravnodušan. Duga gusta kosa spletena u pletenice, oči zelene boje masline, duge vretenaste noge, uspravan hod poput cesarice. Ona i sestra - djeca koju otac nije priznao, živjele su s majkom koja ih je mukotrpno prehranjivala, prodavajući sir na tržnici.
Ive se zaljubio u Marijetu kad su još bili djeca. I ona u njega. Obećali se jedno drugome, a on, prije nego što je pošao na brod navigavati, kupio joj u Splitu mali ručni sat za rođendan. Učio je za pomorskog kapetana i čekao da završi školu, kupi joj prsten i uzme je za ženu.
Na Travarici u Trogiru na istom su banku sir prodavale njihove majke. Posvađale se oko kupca:
- Vrag ti sriću odnija, šempijo! - vikala je jedna.
- Lajono, štraco! Kurbetino! - vikala je druga.
I dok su se vukle za kosu, maštelo se izvrnulo, ulje se prolilo, a sirevi zakotrljali po pjaci kao balote. Ludače! - sjatili se muškarci da ih razdvoje, ali od tada ratne sjekire među obiteljima bile su iskopane.
- Ive, samo preko mene mrtve uzet ćeš Marijetu! - klela se Ivina majka.
- Marijeta, Ivu neću ni u domu svome ni u rodu svome - siktala je Marijetina, strgnula joj satić s ruke i nogom stala na staklo, dok se nije zdrobilo u tisuću komadića.
Marijeta je uzela maramicu, skupila komadiće sata i jecajući govorila majci:
- Majko, Ive je moja ljubav, Ive je moja sudbina...
- Ima mnogo stvari jačih i od sudbine - oštro je odsjekla majka.
Tajno su se sastajali na trogirskom groblju.
- Dok nas smrt ne razdvoji - obećala je Marijeta.
- Ne - rekao je Ive. - Ni smrt nas neće rastaviti, leža' ćemo jedno pokraj drugog i držati se za ruke.
Ive je otišao ploviti i na dalekim morima često je šetao po palubi, gledajući mjesečinu koja je srebrila more. Ljube… - čuo je sebe kako je zove, a katkad mu se činilo da je vidi kako izlazi iz morske pjene.
******
U Trogir je uplovila luksuzna jahta, tako velika da se čak otvorio most između grada i Čiova, a na rivu izašlo i staro i mlado. Mladi preplanuli Australac, sin bogatog brodovlasnika, prošetao po Trogiru i svratio na pjacu. Tamo je ugledao Marijetu i stao kao opčinjen.
Vraga će se on vratiti, nije rebambia - govorili su mještani, ali on se vratio za dva mjeseca prvi put, drugi put za šest i poveo Marijetu sa sobom. Bolje se rodit bez nosa nego bez sriće - ćakulalo se po pjaci. Marijeta je mnogo puta slala čekove za obnovu ambulante, knjižnice, groblja i od one koja je izdala Ivu postala naša dobrotvorka.
Ive se oženio Mandinom, djevojkom iz sela Žedno, koja mu je rodila dva sina. Uvijek je našao način da izbjegne Marijetu tijekom njezinih posjeta majci jer nije bio siguran što bi se dogodilo da je opet vidi. Kad je umrla Marijetina majka, odlučio je suprotstaviti se svojim strahovima i sutradan, nakon pogreba, otišao na mjesto gdje su se nekada tajno sastajali. Marijeta je tuda morala proći na putu do groblja.
- Ive! - išla je ravno prema njemu.
- Marijeta, otkud ti! - nevješto je glumio iznenađenje.
Nesvjesno je prošao rukom kroz svoju sijedu, prorijeđenu kosu i od svih važnih stvari koje su stajale među njima, tupo je gledao u manžete svoje košulje. Bojao se da nisu možda iskrzane jer pokraj njega je sjedila dama s tamnim naočalama i slamnatim šeširom, u besprijekornoj, skupoj haljini. Miris njezinog parfema bio je ljepši od mirisa ruža iza njihovih leđa i on se odjednom postidi. Što bih joj ja mogao pružiti, da je bila moja žena? - pomisli.
- Idem majci na grob, pođi samnom.
I kao da to nije planirao, malo se nećkao, pa pristao.
Jedna pokraj druge ležale su njihove majke u miru.
- Ive, sjećaš se kako smo nekad govorili da ćemo se i mrtvi držati za ruke?
- Pusti, Marijeta, bilo pa prošlo…
- Oboje imamo više od 80 godina - rekla je tiho, skidajući naočale i on je u njezinim očima opet vidio sunce i masline.
Pogled mu se zaustavio na zlatnom Rolexu na njezinoj ruci i u mislima je vidio sebe u Splitu kako kupuje satić za Marijetu.
- Ovo ti vraćam - u šaku mu je ugurala maramicu s razlomljenim satom. - Čuvala sam ga sve ove godine kao relikviju…
Nešto ga propara u srcu, pa se naglo zakašljao i nije mogao stati.
Vratio se kasno kući i našao Mandinu ispred sudopera. Sjela je i prekrižila ruke u krilu.
- I? - pitala je. Znala je da, u usporedbi s Marijetom, nema nikakve šanse.
Ive se odjednom sjeti da je prošlo mnogo godina otkako joj je uputio neku lijepu riječ.
- Mandina, ona je samo san, ti si java, a kad se probudim iz sna, drago mi je da si ti pokraj mene.
I sam se začudio odakle je izvukao te riječi. Prišao je i ovlaš je pomilovao po sijedoj kosi. Ona nije znala što bi, vjerovala mu ili ne?
******
Kad se jahta odmicala od rive, vidjela je ribarske mreže kako se zlate, balkon Miljenka i Dobrile, kulu Kamerlengo, lanternu, peškariju i pjacu.
- Beautiful - rekao je Nick, promatrajući gradić koji se bijelio u daljini. - Sad znam zašto si tako lijepa, jer si iz tako lijepoga grada - govorio je, da je oraspoloži.
Uhvatila je muža za ruke i stisla ih.
- Nick, imam veliku molbu. Pokopaj me tu na groblju, molim te!
- Sve sam ti do sada ispunio što si željela, nisam li? - rekao je Nick. - Ali ovo ne mogu. Ti si moja žena i mjesto ti je uz mene, a ne uz majku...
******
Dvije godine nakon što je umrla Marijeta, umro je i Nick. Njihov sin Steave odlučio je ispuniti majčinu želju. Zatražio je ekshumaciju bakinog tijela i prenio njezine posmrtne ostatke u Perth, u Australiju, pokraj Marijete.
- Evo, majko, ispunio sam tvoju želju. Uvijek sam te više volio, nego razumio… - mumljao je Steave, gledajući uklesana slova ispod majčine fotografije: "Neke su stvari jače i od sudbine".
