Napisala: Jadranka Galiot
(priča iz knjige "Samo dobra djela čine pčelu sretnom i druge basne",
Panonski institut, Pinkovac/Güttenbach, 2014.)
Bilo je to davno, jako davno, tamo neke 1881. godine u Dolini kraljeva, pored plodne rijeke Tila. To je u Africi, u jednoj zemlji koje se imena ne mogu sjetiti.
Jasno je, zna se, u toj je užarenoj zemlji bilo puno pijeska i tamnoputih miševa, mišica i malih mišića.
Bila su dva mala brata, dva seoska miša, sasvim obična, siva.
Teško su živjeli. Stanovali su u kućama od zemlje, a bez prozora. Čuvali su mravlja stada.
Njih dvojica su znali svaki pedalj svoga sela, svih brda i dolova, svih izvora, jama i torova.
Sirah je bio stariji brat.
Jednom prilikom je rekao svomu bratu Raulu kako mu je taj bijedni mišji život jako, jako dosadio.
Bilo mu je teško hraniti suprugu mišicu i svu silnu djecu koju su imali. Gladna usta, a od čuvanja mrava se ne može živjeti, a kamoli otići u grad u gostionicu s drugim miševima.
- Baš je jadan taj mišji život, siv i tmuran, kao i naša dlaka. Baš bih pobjegao iz svoga života, ali što bi rekli mišica i naša djeca.
I tako, dok je hodao i čuvao mravlje stado, ugledao je neku jamu.
Kako je vješt i malen bio, brzo se u nju spustio.
Kad tamo – sve blješti, sja, kovčezi puni zlata, nakita i još puno, puno starih slika, kipova i čudnih kutija.
Pametan je to mišić bio. Odmah je pomislio da su tu pokopani neki bogati kraljevi, čim je sve bilo puno predivnoga blaga.
- Joj, sad sam bogat, sad sam sila, sad ni moja boja ne će biti tako mišje siva, a i mišica više ne će na mene vikati – mislio je u sebi.
Mišić je bio oštrouman i zato je uzeo samo jednu ogrlicu i odnio je u grad.
Lijepo ga je blago opilo i on je zaboravio na svoje mravlje stado.
Prodao je ogrlicu, stado mu se smanjilo.
Mišići kod kuće su veselo cijukali i skakutali. Mišica je postala prava seoska gazdarica.
No, novac se brzo potrošio.
Nije mogao više čuvati tajnu. Tako to obično biva kod mišjega roda. Morao je bratu Raulu sve reći.
I što reći – njih su dvojica bili sve bogatiji, i da nisu bili pastiri - svi bi mislili da su oni kraljevi.
No, nastao je problem. Policiji su postali jako, jako sumnjivi. I tako, nije prošlo dugo, Sirah i Raul morali su sve otkriti.
Međutim, kako im je bog Noma dao veliku pamet, odlučili su da će umjesto pljačkaša postati pronalazači i pomagati policiji. I zato ih sada, nakon više od sto godina, svi pamte po tome kako su oni otkrili gdje su pokopani najslavniji mišji kraljevi!
Eto, kakav je to mišji rod, siromašan ili bogat, svakako je snalažljiv i domišljat.
Sve je moguće u mišjem rodu. Biti pljačkaš blaga i dragoga kamenja, a poslije slavni i uvaženi pronalazač čije ime završi u debelim knjigama.
Možda to i ne bi bilo tako da taj mišji rod nema kod kuće ljepšu polovicu i brojan porod.
Uglavnom, kod mišjeg roda netko zna biti pohlepan. Nije mu nikad dosta što ima. Što se može? Djecu se mora nahraniti, a i ponekad otići u gostionicu s drugim miševima.
Kod mišjega roda zabranjeno je suprugu mišicu razočarati.
To vam je sve tako bilo. Pitajte bilo koga, ako budete plovili Tilom. Možete pitati i u Hatoru, glavnom gradu svih miševa u zemlji koje se imena ne mogu sjetiti.
Tamo sada, u muzeju, stanuju sve blago, nakit, slike, čudne kutije i priče o najslavnijim mišjim pronalazačima.
Tako je to, ispričala sam vam ponešto o mišjem rodu iz Doline kraljeva iz prelijepe zemlje miševa pastira, pronalazača i kraljeva.
(priča iz knjige "Samo dobra djela čine pčelu sretnom i druge basne",
Panonski institut, Pinkovac/Güttenbach, 2014.)
Bilo je to davno, jako davno, tamo neke 1881. godine u Dolini kraljeva, pored plodne rijeke Tila. To je u Africi, u jednoj zemlji koje se imena ne mogu sjetiti.
Jasno je, zna se, u toj je užarenoj zemlji bilo puno pijeska i tamnoputih miševa, mišica i malih mišića.
Bila su dva mala brata, dva seoska miša, sasvim obična, siva.
Teško su živjeli. Stanovali su u kućama od zemlje, a bez prozora. Čuvali su mravlja stada.
Njih dvojica su znali svaki pedalj svoga sela, svih brda i dolova, svih izvora, jama i torova.
Sirah je bio stariji brat.
Jednom prilikom je rekao svomu bratu Raulu kako mu je taj bijedni mišji život jako, jako dosadio.
Bilo mu je teško hraniti suprugu mišicu i svu silnu djecu koju su imali. Gladna usta, a od čuvanja mrava se ne može živjeti, a kamoli otići u grad u gostionicu s drugim miševima.
- Baš je jadan taj mišji život, siv i tmuran, kao i naša dlaka. Baš bih pobjegao iz svoga života, ali što bi rekli mišica i naša djeca.
I tako, dok je hodao i čuvao mravlje stado, ugledao je neku jamu.
Kako je vješt i malen bio, brzo se u nju spustio.
Kad tamo – sve blješti, sja, kovčezi puni zlata, nakita i još puno, puno starih slika, kipova i čudnih kutija.
Pametan je to mišić bio. Odmah je pomislio da su tu pokopani neki bogati kraljevi, čim je sve bilo puno predivnoga blaga.
- Joj, sad sam bogat, sad sam sila, sad ni moja boja ne će biti tako mišje siva, a i mišica više ne će na mene vikati – mislio je u sebi.
Mišić je bio oštrouman i zato je uzeo samo jednu ogrlicu i odnio je u grad.
Lijepo ga je blago opilo i on je zaboravio na svoje mravlje stado.
Prodao je ogrlicu, stado mu se smanjilo.
Mišići kod kuće su veselo cijukali i skakutali. Mišica je postala prava seoska gazdarica.
No, novac se brzo potrošio.
Nije mogao više čuvati tajnu. Tako to obično biva kod mišjega roda. Morao je bratu Raulu sve reći.
I što reći – njih su dvojica bili sve bogatiji, i da nisu bili pastiri - svi bi mislili da su oni kraljevi.
No, nastao je problem. Policiji su postali jako, jako sumnjivi. I tako, nije prošlo dugo, Sirah i Raul morali su sve otkriti.
Međutim, kako im je bog Noma dao veliku pamet, odlučili su da će umjesto pljačkaša postati pronalazači i pomagati policiji. I zato ih sada, nakon više od sto godina, svi pamte po tome kako su oni otkrili gdje su pokopani najslavniji mišji kraljevi!
Eto, kakav je to mišji rod, siromašan ili bogat, svakako je snalažljiv i domišljat.
Sve je moguće u mišjem rodu. Biti pljačkaš blaga i dragoga kamenja, a poslije slavni i uvaženi pronalazač čije ime završi u debelim knjigama.
Možda to i ne bi bilo tako da taj mišji rod nema kod kuće ljepšu polovicu i brojan porod.
Uglavnom, kod mišjeg roda netko zna biti pohlepan. Nije mu nikad dosta što ima. Što se može? Djecu se mora nahraniti, a i ponekad otići u gostionicu s drugim miševima.
Kod mišjega roda zabranjeno je suprugu mišicu razočarati.
To vam je sve tako bilo. Pitajte bilo koga, ako budete plovili Tilom. Možete pitati i u Hatoru, glavnom gradu svih miševa u zemlji koje se imena ne mogu sjetiti.
Tamo sada, u muzeju, stanuju sve blago, nakit, slike, čudne kutije i priče o najslavnijim mišjim pronalazačima.
Tako je to, ispričala sam vam ponešto o mišjem rodu iz Doline kraljeva iz prelijepe zemlje miševa pastira, pronalazača i kraljeva.
