Napisala: Melita Cesar
Gledam kroz prozor. Pahulje se pretvaraju u krpe. Snijeg je vani napadao još pola metra. Zagreb takvu količinu snijega ne pamti otprije 118 godina. Ulice su bijeli valovi, drveće polje pamuka, klupe, automobili, balkoni, krovovi kao da su preliveni debelim slojem šlaga i tučenih bjelanjaka. Tramvaji stoje, jedan kombi spašava šlep-služba, ljudi mile kao mravi, jedan za drugim po tek očišćenim stazicama. Čuje se grebanje lopate i mukli zvukovi ralice, rm, rm, dok Savskom razgrće snijeg.
Kuham ručak, čistim paprike i punim ih mljevenim mesom. Gulim krumpir za pire. Na radiju začujem melodiju koja mi propara srce. Što mi se to događa, pitam se, to ne sliči na mene! Starim, i to ubrzano. Pojačam ton, slušateljica cvrkuće u eter: U ovoj zimi dočarali ste mi ljeto, ljetnu terasu, borovu šumicu, bla, bla...
Glupača, pomislim, a fizička mi bol prostruji tijelom. Bol žudnje i tuge. A tuga boli. Zamislim sentiš, onako kako je moja generacija plesala. Ruka u ruci, lice uz njegovo rame, tijela se lako dodiruju, nešto u njemu treperi, ćuti se miris kose, tijela. Oči mi se odjednom napune suzama koje padaju u sudoper. Nikad više neću plesati, nikad više s njim, nisam više mlada...
U tom trenutku u kuhinju uleti moja najstarija unuka, tinejdžerica, u suzama.
- Što je?! - pitam usplahireno.
- Posvađala sam se s Mariom. Ostavio me, ostavio!
Bacila se na krevet i zabila glavu u jastuk, ridajući.
- Nije kraj svijeta, vrijeme liječi sve rane - držala sam je za ruku i tješila.
- Lako je tebi, ti si još s djedom, zajedno ste! - odbrusila je i ponovno zakopala glavu u jastuk.
Miris punjene paprike širio se kućom, a sadržaj iz lonca kipio je niz štednjak kao potočić. Čudno, kako jedan banalni miris i sladunjava pjesmica mogu otvoriti Pandorinu kutiju. Jednostavno se dogodilo, i to nakon 50 godina.
- Znaš, i ja sam nekada tako voljela i isto tako plakala.
- Zbog djeda? - upitala je.
- Ne, zbog jednog drugog dečka.
- Zna li mama? - znatiželjno je sjela na krevet.
- Ne, nikada nikome nisam pričala o njemu.
Prešutjela sam da sam znala kako me moja kći ne bi razumjela. A moja majka, koja ga je poznavala, odavno je umrla.
Velik dio moje generacije sjeća se Trpnja, gradića na Pelješcu, u kojem je nekad bio studentski ferijalni kamp. Ako nisi ljetovao u Trpnju, kao da nisi ni postojao. Unuka me slušala raširenih očiju.
- Pričaj! Bili ste skupa?
Na trenutak se ugrizem za jezik, ali što mogu, kad je tako bilo.
- Jesmo, čak štoviše, pobjegli smo od kuće!
Unuka se uspravi poput metle.
- Vau, bako, tko bi to rekao za tebe!
- Znam da to nije pametno - pokunjim se, ali me ona zagrli.
- Neću reći ni mami ni djedu. Što razumiju stari fosili?
- Naša je želja bila da ljetujemo zajedno, ali su roditelji imali druge planove. Samo smo ih stavili pred gotov čin. Ja sam glumila da sam s prijateljicama, on s prijateljima.
- Imaš li kakvu sliku?
- Ne, sve sam ih poderala.
Pomislih na to kako me često fotografirao. Ja bih pozirala, stavila ruku ispod brade, nakrivila glavu i smiješila se. Prekrasna si, govorio bi, moju dugu kosu svijao u pletenicu i stavljao mi ispod nosa kao brkove. Znao me nositi na leđima, dok bih mu noge ovila oko struka i u uho šaptala: Ti si moj magarac. Jedno smo drugom uzimali jelo iz tanjura, svađali se oko pilećeg krila, on bi mi u tanjur stavljao papriku, a sebi ostavljao meso.
- Koliko ste imali godina? - znatiželja moje unuke rasla je kao kvasac.
- Oboje dvadeset, prva godina faksa. Navečer bismo šetali uz more, slušali našu pjesmu, popili jedno piće, znaš, studentski džeparac...
- Koja je bila vaša pjesma?
- Hey Jude.
Prešutjela sam kako smo zajedno promatrali Mjesec koji se provlačio kroz šarke u našoj sobi i šarao zidove mjesečinom. To je bilo tako obično, a tako lijepo.
- Jedne večeri predložio je: Punoljetni smo, vjenčajmo se ovdje gdje smo tako sretni! Da, vjenčajmo se, odgovorila sam jednostavno kao da sam rekla keks. Nikad poslije u životu nisam osjećala da sam toliko u pravu, kao što sam bila tada.
- I?! - uzviknula je unuka.
- Ali nije bilo tako jednostavno. On je otišao u Zagreb po dokumente i naši su roditelji posumnjali...
Sjećala sam se živo, kao da je bilo jučer: odabrala sam žutu haljinicu s modernim puf-rukavima i bijele sandale s remenčićima, a susjed se ponudio da će za vjenčani buket ubrati bijele gladiole iz vrta. Kumovi, škvadra s faksa, roštilj u kampu, pivo i Bog te veseli!
- Čekajući da se vrati iz Zagreba, sjedila sam pokraj mora na stijeni uz škrape. More se pjenilo, divljalo i prskalo mi lice. Kako sam bila sretna, sretna! Još jednom, nakon deset godina bila sam na toj stijeni sreće, ali tada sam bila trudna s tvojom mamom - povjerila sam veselo unuci.
- Zašto niste ostali zajedno?
- Kao i uvijek, život je nepredvidiv. Njegov otac je baš tada stradao u prometnoj nesreći, bio je teško ozlijeđen i jednostavno nije bilo više vrijeme za nas. Morao je nastaviti očev posao u Njemačkoj. Zvao me da dođem, ali nisam mogla ostaviti tvoju baku, studij. On je bio opterećen brigom o svojoj majci i sestrama i sve smo manje bili zajedno. Udaljili smo se i život je krenuo drugim putom.
- Jesi li ga ikad više vidjela?
- Ne, nikada, živi na drugom kontinentu, vijesti o njemu stizale su na kapaljku. Vidiš, vrijeme liječi sve rane.
Unuka se uozbiljila, malo zamislila, pa upitala:
- Koga si najviše voljela u životu?
- Pa tvog djeda, zar to nije jasno! A više od njega samo tvoju mamu i moje unučice!
- Bako, baš si kul, daj pet! - rekla je i bezbrižno zaspala.
Vremenska prognoza – opet snijeg. Dolaze gosti. Moj muž ponosno pokazuje fotografije s ljetovanja. Vidiš, ovo su Maldivi, a ovo smo na Tenerifima. Smijuckam se pristojno, a u meni je samo jedno ljeto, ljeto u Trpnju.
Osjećam se čudno, odem u kupaonicu i stanem pred ogledalo. Ugledam staru ženu, sijedu kosu, nema više zubi kao bisera, previše kila, pogrbljena leđa i smeđe mrljice na licu. S druge strane ogledala vidim njegove beskrajno lijepe zelene oči, vrat i kosu. Ne poznajem ga starog, nisam ga nikad vidjela ostarjelog.
Željela bih da zna da ja znam da me puno volio, da je bio ljubav mog života, i još je to.
Obrišem suze, namažem usnice, poljubim muža u zatiljak, dolijem mu piva, a on se obrecne: Što si se ukipila, serviraj paprike!
Ovaj snijeg baš ide na živce.
Gledam kroz prozor. Pahulje se pretvaraju u krpe. Snijeg je vani napadao još pola metra. Zagreb takvu količinu snijega ne pamti otprije 118 godina. Ulice su bijeli valovi, drveće polje pamuka, klupe, automobili, balkoni, krovovi kao da su preliveni debelim slojem šlaga i tučenih bjelanjaka. Tramvaji stoje, jedan kombi spašava šlep-služba, ljudi mile kao mravi, jedan za drugim po tek očišćenim stazicama. Čuje se grebanje lopate i mukli zvukovi ralice, rm, rm, dok Savskom razgrće snijeg.
Kuham ručak, čistim paprike i punim ih mljevenim mesom. Gulim krumpir za pire. Na radiju začujem melodiju koja mi propara srce. Što mi se to događa, pitam se, to ne sliči na mene! Starim, i to ubrzano. Pojačam ton, slušateljica cvrkuće u eter: U ovoj zimi dočarali ste mi ljeto, ljetnu terasu, borovu šumicu, bla, bla...
Glupača, pomislim, a fizička mi bol prostruji tijelom. Bol žudnje i tuge. A tuga boli. Zamislim sentiš, onako kako je moja generacija plesala. Ruka u ruci, lice uz njegovo rame, tijela se lako dodiruju, nešto u njemu treperi, ćuti se miris kose, tijela. Oči mi se odjednom napune suzama koje padaju u sudoper. Nikad više neću plesati, nikad više s njim, nisam više mlada...
U tom trenutku u kuhinju uleti moja najstarija unuka, tinejdžerica, u suzama.
- Što je?! - pitam usplahireno.
- Posvađala sam se s Mariom. Ostavio me, ostavio!
Bacila se na krevet i zabila glavu u jastuk, ridajući.
- Nije kraj svijeta, vrijeme liječi sve rane - držala sam je za ruku i tješila.
- Lako je tebi, ti si još s djedom, zajedno ste! - odbrusila je i ponovno zakopala glavu u jastuk.
Miris punjene paprike širio se kućom, a sadržaj iz lonca kipio je niz štednjak kao potočić. Čudno, kako jedan banalni miris i sladunjava pjesmica mogu otvoriti Pandorinu kutiju. Jednostavno se dogodilo, i to nakon 50 godina.
- Znaš, i ja sam nekada tako voljela i isto tako plakala.
- Zbog djeda? - upitala je.
- Ne, zbog jednog drugog dečka.
- Zna li mama? - znatiželjno je sjela na krevet.
- Ne, nikada nikome nisam pričala o njemu.
Prešutjela sam da sam znala kako me moja kći ne bi razumjela. A moja majka, koja ga je poznavala, odavno je umrla.
Velik dio moje generacije sjeća se Trpnja, gradića na Pelješcu, u kojem je nekad bio studentski ferijalni kamp. Ako nisi ljetovao u Trpnju, kao da nisi ni postojao. Unuka me slušala raširenih očiju.
- Pričaj! Bili ste skupa?
Na trenutak se ugrizem za jezik, ali što mogu, kad je tako bilo.
- Jesmo, čak štoviše, pobjegli smo od kuće!
Unuka se uspravi poput metle.
- Vau, bako, tko bi to rekao za tebe!
- Znam da to nije pametno - pokunjim se, ali me ona zagrli.
- Neću reći ni mami ni djedu. Što razumiju stari fosili?
- Naša je želja bila da ljetujemo zajedno, ali su roditelji imali druge planove. Samo smo ih stavili pred gotov čin. Ja sam glumila da sam s prijateljicama, on s prijateljima.
- Imaš li kakvu sliku?
- Ne, sve sam ih poderala.
Pomislih na to kako me često fotografirao. Ja bih pozirala, stavila ruku ispod brade, nakrivila glavu i smiješila se. Prekrasna si, govorio bi, moju dugu kosu svijao u pletenicu i stavljao mi ispod nosa kao brkove. Znao me nositi na leđima, dok bih mu noge ovila oko struka i u uho šaptala: Ti si moj magarac. Jedno smo drugom uzimali jelo iz tanjura, svađali se oko pilećeg krila, on bi mi u tanjur stavljao papriku, a sebi ostavljao meso.
- Koliko ste imali godina? - znatiželja moje unuke rasla je kao kvasac.
- Oboje dvadeset, prva godina faksa. Navečer bismo šetali uz more, slušali našu pjesmu, popili jedno piće, znaš, studentski džeparac...
- Koja je bila vaša pjesma?
- Hey Jude.
Prešutjela sam kako smo zajedno promatrali Mjesec koji se provlačio kroz šarke u našoj sobi i šarao zidove mjesečinom. To je bilo tako obično, a tako lijepo.
- Jedne večeri predložio je: Punoljetni smo, vjenčajmo se ovdje gdje smo tako sretni! Da, vjenčajmo se, odgovorila sam jednostavno kao da sam rekla keks. Nikad poslije u životu nisam osjećala da sam toliko u pravu, kao što sam bila tada.
- I?! - uzviknula je unuka.
- Ali nije bilo tako jednostavno. On je otišao u Zagreb po dokumente i naši su roditelji posumnjali...
Sjećala sam se živo, kao da je bilo jučer: odabrala sam žutu haljinicu s modernim puf-rukavima i bijele sandale s remenčićima, a susjed se ponudio da će za vjenčani buket ubrati bijele gladiole iz vrta. Kumovi, škvadra s faksa, roštilj u kampu, pivo i Bog te veseli!
- Čekajući da se vrati iz Zagreba, sjedila sam pokraj mora na stijeni uz škrape. More se pjenilo, divljalo i prskalo mi lice. Kako sam bila sretna, sretna! Još jednom, nakon deset godina bila sam na toj stijeni sreće, ali tada sam bila trudna s tvojom mamom - povjerila sam veselo unuci.
- Zašto niste ostali zajedno?
- Kao i uvijek, život je nepredvidiv. Njegov otac je baš tada stradao u prometnoj nesreći, bio je teško ozlijeđen i jednostavno nije bilo više vrijeme za nas. Morao je nastaviti očev posao u Njemačkoj. Zvao me da dođem, ali nisam mogla ostaviti tvoju baku, studij. On je bio opterećen brigom o svojoj majci i sestrama i sve smo manje bili zajedno. Udaljili smo se i život je krenuo drugim putom.
- Jesi li ga ikad više vidjela?
- Ne, nikada, živi na drugom kontinentu, vijesti o njemu stizale su na kapaljku. Vidiš, vrijeme liječi sve rane.
Unuka se uozbiljila, malo zamislila, pa upitala:
- Koga si najviše voljela u životu?
- Pa tvog djeda, zar to nije jasno! A više od njega samo tvoju mamu i moje unučice!
- Bako, baš si kul, daj pet! - rekla je i bezbrižno zaspala.
Vremenska prognoza – opet snijeg. Dolaze gosti. Moj muž ponosno pokazuje fotografije s ljetovanja. Vidiš, ovo su Maldivi, a ovo smo na Tenerifima. Smijuckam se pristojno, a u meni je samo jedno ljeto, ljeto u Trpnju.
Osjećam se čudno, odem u kupaonicu i stanem pred ogledalo. Ugledam staru ženu, sijedu kosu, nema više zubi kao bisera, previše kila, pogrbljena leđa i smeđe mrljice na licu. S druge strane ogledala vidim njegove beskrajno lijepe zelene oči, vrat i kosu. Ne poznajem ga starog, nisam ga nikad vidjela ostarjelog.
Željela bih da zna da ja znam da me puno volio, da je bio ljubav mog života, i još je to.
Obrišem suze, namažem usnice, poljubim muža u zatiljak, dolijem mu piva, a on se obrecne: Što si se ukipila, serviraj paprike!
Ovaj snijeg baš ide na živce.
