Napisala: Melita Cesar
Sjeo je na šamlicu, stavio ruke ispod glave, ispružio noge u blatnim čizmama i zagledao se u stablo dunje, čije su grane okovane ledom.
- O, čemerna Slavonijo... - mrmljao je u neobrijanu bradu.
Pogleda u nebo: nigdje zrake sunca, samo tmurni oblaci, poput pernatih jorgana. Gle, dunja plače, zaskoči ga misao, dok su kaplje kao suze kapale na smrznutu zemlju. Nevoljko ustane i stavi dlan ispod grane, a ono ni kapi. Padne mu na pamet Dunja, njegova pokojna žena:
- Evo, opet mi se inati, prkosi čak i mrtva!
Udari nogom u deblo, ali se ono ne pomakne. Nabije šešir do pola lica, pljune preko taraba i ode, šepajući.
***
Zlatne kose kao žito Slavonije, oči boje duda, putena i s usnama kao kasne trešnje, tako je opisao Dunju seoski pjesnik. Bila je nekako drugačija i kad bi netko u selu rekao Dunja, svi su znali da to nije Dunja Perina, Dunja Mate, Tunjina, nego da je to ona iz pjesme.
Momci za ženidbu vrtjeli se oko nje, ona ih odbijala jer je željela jedan drugi život, otići u veliki grad i studirati medicinu. Ali nagla i teška bolest omela je njezine planove.
- Oh, to je samo šećer! Znači da će mi život biti sladak - šalila se na račun bolesti.
Roditelji je te godine nisu pustili na studij i bili su jako sretni kad se iduće godine udala za Đuku i ostala u selu.
Kad bi navečer legla, sve utihnulo, prestali lajati psi i zadnje žiške tinjale u peći, kroz poluzatvorene vjeđe vidjela je sebe u bijeloj kuti sa stetoskopom oko vrata, u kazalištu, muzeju, u lijepim haljinama, u svemu što nije imala sada.
Nije da nije bila zahvalna na svemu što je sada imala, ali sanjani život pretvorio se u rutinu. Ustajanje, inzulin, spremanje fruštuka, odlazak biciklom u Rešetare u Šumariju, gdje je radila kao službenica, opet inzulin, hranjenje životinja, briga oko odjeće, večera, inzulin. I tako godinama. Rodila je samo jednog sina i dala mu ime Vihor.
- Neka mu život bude razigrani Vihor, a ne učmala močvara poput moga – govorila je.
Svekrva je nije voljela. Na seoskom prelu i sijelu jadikovala je:
- Obaška, moj je Đuka zaslužio bolje! Ne samo što je bolesna, nego lucprda, drska, atljava, gleda kao da smo joj svi krivi. Onomad, peglom oprljila firange. Sad joj se pokvarila zimnica, zamutilo se sirče u krastavcima i baburama. Nekidan izgorila pita od misirače.
Ju! Ju! coktale su žene i izmolile Očenaš za Đuku i mater mu Julku. Julka je krajevima rupca brisala suze.
- A što joj fali! Đuka joj cijepa drva, dok mu leđa ne puknu, puna je ostava krumpira i luka, kuleni vise na tavanu. Rakija ispečena. Doktorica! - podrugljivo se nasmije Julka. - Ma, nije više ni lijepa. Sva se nekako ušpičila, osušila. Bog je nije stvorio nizašto.
Selo i Julka smatrali su da nije čudno što je Đuka često navraćao do udovice Anđe.
- Kakav bećar, muškarčina! - hvalila je Anđa Đuku pred Julkom i već vidjela sebe kao buduću gazdaricu, pa se tako i ponašala. - Dunja je kriva.
A Dunja ga je samo gledala u zakrvavljene oči, bez riječi, kad je u zoru pripit dolazio kući, otvarao vrata treskom i odjeven sručio se u postelju. Kasnije, čekala ga je budna, ali se pravila da spava, kad se stenjući penjao na krevet, okrećući joj leđa, pun mirisa druge žene.
Dunju su posadili u vrtu kad se Vihor rodio i pokraj nje zakopali balon rakije: kad se bude ženio, da počaste goste. Tu je često sjedila, držeći Vihora u krilu, sanjajući njegovu budućnost, dok su bijelo-ružičaste latice dunje padale po kosi.
- Vihore, ne ostaj u selu! Idi u grad, studiraj, putuj po svijetu, živi svoj život, mi ćemo se već snaći...
Otac je želio da sin jedinac ostane u kući, na zemlji.
Vihor je volio život na selu, ravnicu, svoga konja Pegaza, galop uz potok, salaš, stari škripavi đeram, avliju, suncokrete u polju. Slavonijo, lijepa li si, govorio je, ali je ipak poslušao majku, otišao na studij, završio medicinu, oženio Maju i dobio dvije djevojčice.
U početku je često dolazio s obitelji.
- Fali mi Slavonija, majko! U Zagreb se vraćam kao da imam utege na nogama.
Đuka je bio uporan:
- Ostani, imaš kuću, imanje, trebaju liječnika u Okučanima, Cerniku.
Maja, Vihorova žena, rođena Zagrepčanka, završavala je magisterij na ekonomiji. Mrštila se i negodovala već na pomisao o životu na selu.
- Što vi mislite o tome? - jednom je upitala Dunju.
Dunja se okrenula prema prozoru, da joj snaha ne vidi suze.
- Majo, magistriraj, ostvari svoje planove, živi tamo gdje želiš! Vihor je sretan uz tebe, a tamo gdje je srce, tamo je i blago.
Maja se trgnula: Gle, kako ga olako pušta! Uvijek mi je bila nekako daleka. Ona me tobože podržava, umjesto da nas privlači k sebi, ona se nas na inteligentni način rješava!
Poslije su dolazili sve rjeđe. Dunja je sašila baletne haljinice unučicama za priredbu, ali nisu došli po njih. Često je spravljala sulc, dunst od šljiva, ćuls, makovnjaču, sve što najviše vole, ali nisu dolazili. Nisu imali vremena, bili su bolesni, imali su goste i na Božić, kirvaj i kaurmu ostao je netaknut stol pun svega jer je Vihor bio dežuran u bolnici.
Što se dogodilo, pitala se, a poslije više ni to i prestala ih je opravdavati po selu što ne dolaze. Prihvatila je to kao svoj poraz.
Nije znala da je do Vihora došla vijest da otac ima drugu i da joj ne izlazi iz kuće. Često je majci slao novac jer je doznao da otac više ne daje ni za hranu. Vihor je osjećao da je izgubio dom.
A Dunjina bolest počela je naglo napredovati. Sve je slabije vidjela i jedva je mogla hodati. Đuka se privremeno vratio kući jer je, eto, neki red kad ona umre, da je tu. Platio je snašu da je njeguje, dok joj on nikad nije prišao, niti je pogledao u oči. Uvukao bi se u kuću šutke, izašao šutke, sjeo pod stablo dunje i gledao ga s velikom mržnjom, a dunje je šutao uokolo i ostavio da trunu na zemlji.
- Bogarami, posjeć' ću je, čim umre, tako mi svega!
Kad je prošlo vrijeme žalovanja, bilo je očekivano da se oženi i dovede Anđu kući. Što će mator čovjek sam, komentiralo je selo. Svi su se složili da Anđa nije ni do koljena Dunji. I kad bi je spomenuli, bila je opet njihova Dunja iz pjesme.
Vihor je bio ogorčen na oca, čak mu je odgovaralo da se ne mora više brinuti toliko za njega. Dolazio je jedino na grob, popio piće i otišao.
Otac mu je poručio da dođe kući, uzme od majčinih stvari što želi jer se u subotu ženi.
Vihor i Maja prebirali su stvari koje je Dunja brižno poslagala u drvenu škrinju. Vihor je bio slomljen i sjeo u dvorište, gledajući fotografije: kad ga je majka vukla na sanjkama, kad ga je prvi dan pratila u školu, njih dvoje na biciklu, kad hrane guske i na moru u Makarskoj.
Maja je pronašla knjižicu, čije su korice bile od meke crvene kože. Unutra fotografije s njihovog vjenčanja, promocije Vihora i Maje, unuke kako se drže za ruke. Navečer, kad su svi legli i slavonska magla pala na polja, počela je čitati:
"Ljubljena moja Maja, kći koju nisam imala, kći koju sam napokon dobila! Imala je snage da ostvari svoje snove, živi svoj život, život koji i kakav sam ja željela. Rodila mi dvije lutke, usrećila sina, učinila me sretnom."
Maja je tiho jecala.
- Sve sam krivo razumjela... Nikad se nije žalila. Podržala me u svemu. Ja sam bila ta koja je Vihora odgovarala od povratka. Ja sam nju odbacila...
Sutradan Maja je ustala rano, skuhala kavu, poslala djecu u voćnjak da se igraju i sjela Vihoru u krilo.
- Znaš, dosta sam razmišljala, preselimo se ovdje, neka djeca rastu u prirodi.
Vihor je gledao Maju otvorenih usta sa šalicom u ruci, skamennjen.
- Šališ se... - napokon je izustio.
- Samo ti predlažem.
- A ne, ne može! - odbrusio je Đuka. - Rekao sam već, ženim se u subotu.
- Tata, živi s nama ili mi s tobom ako hoćeš, a ako se misliš ženiti, idi k toj ženi! Ovo je maaaminooo! - povikao je Vihor.
Bilo to nekome normalno ili ne, moralno ili ne, pravedno ili nepravedno, Vihor i Maja tu su proživjeli svoje najsretnije godine.
Đuka se vratio nakon šest mjeseci. Zaljubio se u svoje unučice i bilo je zaista lijepo vidjeti ih u vrtu kako zajedno večeraju.
Đuka bi često sjeo pokraj stabla dunje i pričao s njim, najviše o vremenu.
- Evo, zima stigla, dunjo moja, snijeg prekrio oranice... stigle rode.
Vihor i Maja postali su djed i baka. Udale se kćeri i stvorile svoj život. Maja bi, držeći unuče na krilu, često mislila na Dunju. Pogledavala bi staro, osušeno stablo koje je poput krnjavog zuba virilo iz zemlje i zagrlila ga. Vihor ga nije dao iščupati i ona je znala zašto.
Osušeni je list drhturio na vjetru, dok je šaptala:
- Hvala ti, Dunja, za naš sretan život. Hvala ti, majko!
Sjeo je na šamlicu, stavio ruke ispod glave, ispružio noge u blatnim čizmama i zagledao se u stablo dunje, čije su grane okovane ledom.
- O, čemerna Slavonijo... - mrmljao je u neobrijanu bradu.
Pogleda u nebo: nigdje zrake sunca, samo tmurni oblaci, poput pernatih jorgana. Gle, dunja plače, zaskoči ga misao, dok su kaplje kao suze kapale na smrznutu zemlju. Nevoljko ustane i stavi dlan ispod grane, a ono ni kapi. Padne mu na pamet Dunja, njegova pokojna žena:
- Evo, opet mi se inati, prkosi čak i mrtva!
Udari nogom u deblo, ali se ono ne pomakne. Nabije šešir do pola lica, pljune preko taraba i ode, šepajući.
***
Zlatne kose kao žito Slavonije, oči boje duda, putena i s usnama kao kasne trešnje, tako je opisao Dunju seoski pjesnik. Bila je nekako drugačija i kad bi netko u selu rekao Dunja, svi su znali da to nije Dunja Perina, Dunja Mate, Tunjina, nego da je to ona iz pjesme.
Momci za ženidbu vrtjeli se oko nje, ona ih odbijala jer je željela jedan drugi život, otići u veliki grad i studirati medicinu. Ali nagla i teška bolest omela je njezine planove.
- Oh, to je samo šećer! Znači da će mi život biti sladak - šalila se na račun bolesti.
Roditelji je te godine nisu pustili na studij i bili su jako sretni kad se iduće godine udala za Đuku i ostala u selu.
Kad bi navečer legla, sve utihnulo, prestali lajati psi i zadnje žiške tinjale u peći, kroz poluzatvorene vjeđe vidjela je sebe u bijeloj kuti sa stetoskopom oko vrata, u kazalištu, muzeju, u lijepim haljinama, u svemu što nije imala sada.
Nije da nije bila zahvalna na svemu što je sada imala, ali sanjani život pretvorio se u rutinu. Ustajanje, inzulin, spremanje fruštuka, odlazak biciklom u Rešetare u Šumariju, gdje je radila kao službenica, opet inzulin, hranjenje životinja, briga oko odjeće, večera, inzulin. I tako godinama. Rodila je samo jednog sina i dala mu ime Vihor.
- Neka mu život bude razigrani Vihor, a ne učmala močvara poput moga – govorila je.
Svekrva je nije voljela. Na seoskom prelu i sijelu jadikovala je:
- Obaška, moj je Đuka zaslužio bolje! Ne samo što je bolesna, nego lucprda, drska, atljava, gleda kao da smo joj svi krivi. Onomad, peglom oprljila firange. Sad joj se pokvarila zimnica, zamutilo se sirče u krastavcima i baburama. Nekidan izgorila pita od misirače.
Ju! Ju! coktale su žene i izmolile Očenaš za Đuku i mater mu Julku. Julka je krajevima rupca brisala suze.
- A što joj fali! Đuka joj cijepa drva, dok mu leđa ne puknu, puna je ostava krumpira i luka, kuleni vise na tavanu. Rakija ispečena. Doktorica! - podrugljivo se nasmije Julka. - Ma, nije više ni lijepa. Sva se nekako ušpičila, osušila. Bog je nije stvorio nizašto.
Selo i Julka smatrali su da nije čudno što je Đuka često navraćao do udovice Anđe.
- Kakav bećar, muškarčina! - hvalila je Anđa Đuku pred Julkom i već vidjela sebe kao buduću gazdaricu, pa se tako i ponašala. - Dunja je kriva.
A Dunja ga je samo gledala u zakrvavljene oči, bez riječi, kad je u zoru pripit dolazio kući, otvarao vrata treskom i odjeven sručio se u postelju. Kasnije, čekala ga je budna, ali se pravila da spava, kad se stenjući penjao na krevet, okrećući joj leđa, pun mirisa druge žene.
Dunju su posadili u vrtu kad se Vihor rodio i pokraj nje zakopali balon rakije: kad se bude ženio, da počaste goste. Tu je često sjedila, držeći Vihora u krilu, sanjajući njegovu budućnost, dok su bijelo-ružičaste latice dunje padale po kosi.
- Vihore, ne ostaj u selu! Idi u grad, studiraj, putuj po svijetu, živi svoj život, mi ćemo se već snaći...
Otac je želio da sin jedinac ostane u kući, na zemlji.
Vihor je volio život na selu, ravnicu, svoga konja Pegaza, galop uz potok, salaš, stari škripavi đeram, avliju, suncokrete u polju. Slavonijo, lijepa li si, govorio je, ali je ipak poslušao majku, otišao na studij, završio medicinu, oženio Maju i dobio dvije djevojčice.
U početku je često dolazio s obitelji.
- Fali mi Slavonija, majko! U Zagreb se vraćam kao da imam utege na nogama.
Đuka je bio uporan:
- Ostani, imaš kuću, imanje, trebaju liječnika u Okučanima, Cerniku.
Maja, Vihorova žena, rođena Zagrepčanka, završavala je magisterij na ekonomiji. Mrštila se i negodovala već na pomisao o životu na selu.
- Što vi mislite o tome? - jednom je upitala Dunju.
Dunja se okrenula prema prozoru, da joj snaha ne vidi suze.
- Majo, magistriraj, ostvari svoje planove, živi tamo gdje želiš! Vihor je sretan uz tebe, a tamo gdje je srce, tamo je i blago.
Maja se trgnula: Gle, kako ga olako pušta! Uvijek mi je bila nekako daleka. Ona me tobože podržava, umjesto da nas privlači k sebi, ona se nas na inteligentni način rješava!
Poslije su dolazili sve rjeđe. Dunja je sašila baletne haljinice unučicama za priredbu, ali nisu došli po njih. Često je spravljala sulc, dunst od šljiva, ćuls, makovnjaču, sve što najviše vole, ali nisu dolazili. Nisu imali vremena, bili su bolesni, imali su goste i na Božić, kirvaj i kaurmu ostao je netaknut stol pun svega jer je Vihor bio dežuran u bolnici.
Što se dogodilo, pitala se, a poslije više ni to i prestala ih je opravdavati po selu što ne dolaze. Prihvatila je to kao svoj poraz.
Nije znala da je do Vihora došla vijest da otac ima drugu i da joj ne izlazi iz kuće. Često je majci slao novac jer je doznao da otac više ne daje ni za hranu. Vihor je osjećao da je izgubio dom.
A Dunjina bolest počela je naglo napredovati. Sve je slabije vidjela i jedva je mogla hodati. Đuka se privremeno vratio kući jer je, eto, neki red kad ona umre, da je tu. Platio je snašu da je njeguje, dok joj on nikad nije prišao, niti je pogledao u oči. Uvukao bi se u kuću šutke, izašao šutke, sjeo pod stablo dunje i gledao ga s velikom mržnjom, a dunje je šutao uokolo i ostavio da trunu na zemlji.
- Bogarami, posjeć' ću je, čim umre, tako mi svega!
Kad je prošlo vrijeme žalovanja, bilo je očekivano da se oženi i dovede Anđu kući. Što će mator čovjek sam, komentiralo je selo. Svi su se složili da Anđa nije ni do koljena Dunji. I kad bi je spomenuli, bila je opet njihova Dunja iz pjesme.
Vihor je bio ogorčen na oca, čak mu je odgovaralo da se ne mora više brinuti toliko za njega. Dolazio je jedino na grob, popio piće i otišao.
Otac mu je poručio da dođe kući, uzme od majčinih stvari što želi jer se u subotu ženi.
Vihor i Maja prebirali su stvari koje je Dunja brižno poslagala u drvenu škrinju. Vihor je bio slomljen i sjeo u dvorište, gledajući fotografije: kad ga je majka vukla na sanjkama, kad ga je prvi dan pratila u školu, njih dvoje na biciklu, kad hrane guske i na moru u Makarskoj.
Maja je pronašla knjižicu, čije su korice bile od meke crvene kože. Unutra fotografije s njihovog vjenčanja, promocije Vihora i Maje, unuke kako se drže za ruke. Navečer, kad su svi legli i slavonska magla pala na polja, počela je čitati:
"Ljubljena moja Maja, kći koju nisam imala, kći koju sam napokon dobila! Imala je snage da ostvari svoje snove, živi svoj život, život koji i kakav sam ja željela. Rodila mi dvije lutke, usrećila sina, učinila me sretnom."
Maja je tiho jecala.
- Sve sam krivo razumjela... Nikad se nije žalila. Podržala me u svemu. Ja sam bila ta koja je Vihora odgovarala od povratka. Ja sam nju odbacila...
Sutradan Maja je ustala rano, skuhala kavu, poslala djecu u voćnjak da se igraju i sjela Vihoru u krilo.
- Znaš, dosta sam razmišljala, preselimo se ovdje, neka djeca rastu u prirodi.
Vihor je gledao Maju otvorenih usta sa šalicom u ruci, skamennjen.
- Šališ se... - napokon je izustio.
- Samo ti predlažem.
- A ne, ne može! - odbrusio je Đuka. - Rekao sam već, ženim se u subotu.
- Tata, živi s nama ili mi s tobom ako hoćeš, a ako se misliš ženiti, idi k toj ženi! Ovo je maaaminooo! - povikao je Vihor.
Bilo to nekome normalno ili ne, moralno ili ne, pravedno ili nepravedno, Vihor i Maja tu su proživjeli svoje najsretnije godine.
Đuka se vratio nakon šest mjeseci. Zaljubio se u svoje unučice i bilo je zaista lijepo vidjeti ih u vrtu kako zajedno večeraju.
Đuka bi često sjeo pokraj stabla dunje i pričao s njim, najviše o vremenu.
- Evo, zima stigla, dunjo moja, snijeg prekrio oranice... stigle rode.
Vihor i Maja postali su djed i baka. Udale se kćeri i stvorile svoj život. Maja bi, držeći unuče na krilu, često mislila na Dunju. Pogledavala bi staro, osušeno stablo koje je poput krnjavog zuba virilo iz zemlje i zagrlila ga. Vihor ga nije dao iščupati i ona je znala zašto.
Osušeni je list drhturio na vjetru, dok je šaptala:
- Hvala ti, Dunja, za naš sretan život. Hvala ti, majko!
